9056/02

VIJEE EUROPE EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA PRVI ODJEL PREDMET RADANOVI PROTIV HRVATSKE (Zahtjev br. 9056/02) PRESUDA STRASBOURG 21. prosinca 2006. Ova e presuda postati konacnom pod okolnostima utvrenim u clanku 44. stavku 2. Konvencije. Moze biti podvrgnuta urednickim izmjenama. PRESUDA RADANOVI PROTIV HRVATSKE U predmetu Radanovi protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajui u vijeu u sastavu: g. C. L. ROZAKIS, predsjednik, g. L. LOUCAIDES, ga F. TULKENS, ga N. VAJI, g. A. KOVLER, ga E. STEINER, g. K. HAJIYEV, suci, i g. S. NIELSEN, tajnik Odjela, nakon vijeanja zatvorenog za javnost 30. studenog 2006., donosi sljedeu presudu koja je usvojena tog datuma: POSTUPAK 1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 9056/02) protiv Republike Hrvatske sto ga je 14. prosinca 2001. hrvatska drzavljanka ga. Seka Radanovi ("podnositeljica zahtjeva") podnijela Sudu na temelju clanka 34. Konvencije za zastitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija") . 2. Podnositeljicu zahtjeva, kojoj je dodijeljena pravna pomo, zastupao je g. T. Vukicevi, odvjetnik iz Splita. Hrvatsku Vladu ("Vlada") zastupale su njene zastupnice, prvo ga L. Lukina-Karajkovi, a potom ga S. Staznik. 3. Podnositeljica zahtjeva je navela da joj je bilo povrijeeno njeno pravo na vlasnistvo i pravo na djelotvorno pravno sredstvo. Pozvala se na clanak 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju i na clanak 13. Konvencije. 4. Odlukom od 19. svibnja 2005. Sud je zahtjev proglasio dopustenim. 5. Podnositeljica zahtjeva i Vlada podnijeli su svaki svoje ocitovanje o osnovanosti zahtjeva (pravilo 59. stavak 1.). CINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA 6. Podnositeljica zahtjeva roena je 1939. u Hrvatskoj. Trenutacno zivi u Brulingtonu, Kanada. 7. Podnositeljica zahtjeva je vlasnica stana u Karlovcu gdje je zivjela do listopada 1991. godine, kad je otisla u Njemacku pridruziti se svom sinu. Kasnije su oboje otisli u Kanadu. 8. Dana 27. rujna 1995. godine na snagu je stupio Zakon o privremenom preuzimanju i upravljanju odreenom imovinom ("Zakon o preuzimanju"). On je predviao da e se imovina koja je pripadala osobama koje su napustile Hrvatsku nakon 17. listopada 1990. godine staviti pod skrb i upravu drzave. Ovlastio je i lokalne vlasti (komisije za preuzimanje) da u toj imovini privremeno smjeste druge osobe. 9. Nakon sto je uvidjela da su joj stan zauzele tree osobe, podnositeljica zahtjeva je 24. rujna 1996. godine podnijela graansku tuzbu Opinskom sudu u Karlovcu protiv odreene obitelji U., trazei njihovo iseljenje. 10. Dana 27. rujna 1996. godine Komisija za privremeno preuzimanje i koristenje imovine Opine Karlovac ("Komisija za preuzimanje") donijela je odluku kojom je odreenog M.V. ovlastila na privremeno koristenje stana podnositeljice zahtjeva. 2 PRESUDA RADANOVI PROTIV HRVATSKE 11. Dana 16. studenog 1996. godine Opinski sud je pozvao podnositeljicu zahtjeva da odredi pravog tuzenika. Dana 31. studenog 1996. godine podnositeljica zahtjeva je to ucinila, odredivsi M.V. kao tuzenika. 12. Dana 13. lipnja 1997. godine tuzenik je Opinskom sudu dostavio odluku Komisije za preuzimanje. 13. U lipnju 1998. godine Sabor je donio Program povratka i zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba ("Program povratka"), koji ureuje nacela za njihov povratak i povrat njihove imovine. 14. U kolovozu 1998. godine na snagu je stupio Zakon o prestanku vazenja Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju odreenom imovinom ("Zakon o prestanku vazenja"). U njega su ugraene, i time dobile pravnu snagu, odredbe Programa povratka koje su propisivale da osobe cija je imovina tijekom njihovog izbivanja iz Hrvatske bila dana za potrebe smjestaja drugih trebaju podnijeti zahtjev za povrat svoje imovine nadleznim lokalnim vlastima � stambenim komisijama. 15. Na rocistu odrzanom 15. rujna 1999. godine sud je od Stambene komisije Opine Karlovac (,,Stambena komisija") zatrazio podatak je li ukinula odluku Komisije za preuzimanje od 27. rujna 1996. godine. Dana 22. veljace 2000. godine Stambena komisija je sudu odgovorila negativno. 16. Dana 10. ozujka 2000. godine Opinski sud je tuzbu podnositeljice zahtjeva proglasio nedopustenom zbog nenadleznosti. Sud je utvrdio da je Zakon o prestanku lex specialis u odnosu na Zakon o vlasnistvu i drugim stvarnim pravima (,,Zakon o vlasnistvu"). Prema tome, umjesto podnosenja graanske tuzbe, podnositeljica zahtjeva je trebala traziti povrat svoje imovine od nadlezne stambene komisije, kako je to bilo propisano Zakonom o prestanku. 17. Budui da se niti jedna stranka nije zalila protiv te odluke, ona je postala pravomona 31. ozujka 2000. godine. Istoga je dana podnositeljica zahtjeva zatrazila povrat svoje imovine od Stambene komisije. 18. Dana 16. listopada 2000. godine Stambena komisija je odlucila ukinuti odluku Komisije za preuzimanje kojom je M.V. stekao pravo koristenja imovine podnositeljice zahtjeva. Isto je tako nalozila M.V.u da isprazni stan u roku od 15 dana. M.V. se neuspjesno zalio protiv te odluke Opinskom sudu u Karlovcu. 19. Dana 4. lipnja 2001. godine Stambena komisija je izdala nalog kojim je nalozila M.V.- u da isprazni stan u roku od 15 dana nakon primitka naloga i naznacila da e u protivnom podnijeti graansku tuzbu protiv njega nadleznom opinskom sudu. 20. M.V. nije postupio po tom nalogu. Meutim, Stambena komisija nije protiv njega podnijela nikakvu tuzbu. 21. Dana 1. listopada 2002. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o podrucjima od posebne drzavne skrbi (,,Izmjene i dopune iz 2002."). Njime je nadleznost u ovoj stvari prebacena sa stambenih komisija (koje su ukinute) na Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo (,,Ministarstvo"). 22. Dana 21. veljace 2003. godine Ministarstvo je pozvalo podnositeljicu zahtjeva da se obrati njegovom regionalnom uredu kako bi ponovno stupila u posjed svoga stana i/ili primila naknadu za produljenu nemogunost njegovog koristenja, u skladu s Izmjenama i dopunama iz 2002. godine. 23. Jedan dan kasnije Ministarstvo je donijelo odluku kojom je utvrdilo da je M.V. imao pravo na stambeno zbrinjavanje koje je trebalo biti zadovoljeno tako da mu se osigura graevinski materijal, u skladu s Izmjenama i dopunama iz 2002. godine. Na temelju te odluke M.V. je bio obvezan isprazniti stan u roku od 90 dana od konacne isporuke graevinskog materijala. Datum kad je M.V. primio konacnu isporuku je nepoznat. PRESUDA RADANOVI PROTIV HRVATSKE 24. Dana 2. travnja 2003. godine podnositeljica zahtjeva se obratila Ministarstvu i zatrazila naknadu. Ponovila je i svoj zahtjev za povratom posjeda. 25. Dana 23. lipnja 2003. godine Ministarstvo je ponudilo nagodbu prema kojoj je drzava trebala platiti naknadu podnositeljici zahtjeva. Meutim, podnositeljica zahtjeva je odbila ponudu kao nezadovoljavajuu. Tvrdila je da je iznos ponuene naknade obuhvatio samo razdoblje od 1. studenog 2002. godine na dalje. Stovise, naknada je iznosila samo 314 hrvatskih kuna (HRK) mjesecno, dok je iznos najamnine za stan te velicine (45m2) trebao biti procijenjen na 2.500 HRK. 26. U prosincu 2003. godine M.V. je predao stan Ministarstvu te je podnositeljica zahtjeva ponovno stupila u posjed stana 13. sijecnja 2004. godine. Tvrdila je da je stan bio opljackan i da se u njemu nije moglo stanovati. II. MJERODAVNO DOMAE PRAVO I PRAKSA A. Mjerodavno zakonodavstvo 1. Zakon o preuzimanju 27. Zakon o privremenom preuzimanju i upravljanju odreenom imovinom ("Narodne novine", br. 73/1995 i 7/1996) u mjerodavnom dijelu predviao je kako slijedi: Clanak 2. stavak 2. propisivao je da se imovina u vlasnistvu osoba koje su napustile Hrvatsku nakon 17. kolovoza 1990. godine stavlja pod privremenu upravu i na koristenje drzave. Clanak 5. je inter alia ovlastio komisije za preuzimanje da daju na privremeno koristenje imovinu iz clanka 2. izbjeglicama, prognanicima ili osobama cija je imovina bila unistena u ratu. Clanak 7. propisivao je da su privremeni korisnici duzni imovinom upravljati paznjom dobrog gospodara (bonus paterfamilias) te im je zabranio prodaju te imovine ili bilo kakve promjene na njoj. 2. Zakon o vlasnistvu 28. Zakon o vlasnistvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 73/2000 i 114/2001) u svom mjerodavnom dijelu propisuje kako slijedi: Clanak 161. stavak 1. daje pravo vlasniku imovine zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari. Clanak 163., stavak 1. propisuje da posjednik ima pravo odbiti predati stvar njezinom vlasniku ako ima pravo koje ga ovlasuje zadrzati posjed te stvari (npr. ima pravo na posjed). Clanak 164., stavak 1. propisuje da posteni posjednik koji nema pravo posjedovati stvar, mora stvar predati vlasniku, ali nije duzan dati naknadu za to sto ju je upotrebljavao i od nje imao koristi a ne treba ni naknaditi ono sto je pritom osteeno ili unisteno. 3. Program povratka i Zakon o prestanku vazenja 29. Tocka 9. Programa povratka i zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba ("Narodne novine", br. 92/98) predviala je kako slijedi: 9. "Osobe s hrvatskim dokumentima koje su vlasnici imovine u Republici Hrvatskoj u cijoj su imovini privremeno zbrinute druge osobe, mogu se javiti gradskim/opinskim stambenim komisijama i zatraziti povrat imovine u posjed. Stambena komisija e u roku od pet (5) dana u pisanom obliku obavijestiti 4 PRESUDA RADANOVI PROTIV HRVATSKE vlasnika-povratnika o statusu imovine. Na temelju dokaza o vlasnistvu, stambena komisija u roku od 7 dana izdaje rjesenje o ukidanju rjesenja o privremenom koristenju i trazit od privremenoga korisnika da oslobodi objekt. Stambena komisija u roku od 7 dana dostavlja pisano rjesenje zakonskome vlasniku i privremenom korisniku. U rjesenju se navodi rok za iseljenje i ponudu alternativnog smjestaja za privremenoga korisnika u kui ili stanu u vlasnistvu drzave. .... U slucaju da privremeni korisnik ne oslobodi imovinu u naznacenom roku, stambena komisija e podnijeti tuzbu za iseljenje nadleznom opinskom sudu u roku od 7 dana. Sud e odlucivati o predmetu po skraenom postupku. Odluka suda bit e izvrsna. Mogua zalba ulozena na presudu nee odgoditi njeno izvrsenje ili odgoditi vraanje u posjed imovine zakonskom vlasniku." Clanak 2. stavak 3. i clanak 2. stavak 4. Zakona o prestanku vazenja Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju odreenom imovinom ("Narodne novine", broj 101/1998) propisao je da se Program povratka primjenjuje na postupke u vezi s privremenim koristenjem, upravljanjem i nadzorom imovine osoba koje su napustile Hrvatsku i da e te postupke provoditi stambene komisije u prvom stupnju, a opinski sudovi u drugom stupnju. Oni su trebali primjenjivati Zakon o opem upravom postupku. 4. Zakon o podrucjima od posebne drzavne skrbi i s njime povezan podzakonski propis Clanci 8., 9. i 17. Zakona o podrucjima od posebne drzavne skrbi ("Narodne novine", br. 44/1996, 57/1996 (ispravak), 124/1997, 73/2000, 87/2000 (ispravak), 69/2001, 94/2001, 88/2002, 26/2003 (prociseni tekst) i 42/2005), izmijenjenog i dopunjenog Izmjenama i dopunama iz 2002. propisuju da privremeni korisnik ima pravo na stambeno zbrinjavanje. Clanak 18. stavak 1. propisuje da privremeni korisnik cije pravo na stambeno zbrinjavanje treba biti ostvareno tako da mu se osigura graevinski materijal, mora iseliti iz kue ili stana koji mu je dan na privremeno koristenje u roku od 90 dana od zadnje isporuke toga materijala. Clanak 18. stavak 2. propisuje da e, ako privremeni korisnik ne iseli u navedenom roku, drzavni odvjetnik pokrenuti postupak za njegovo iseljenje u roku od 15 dana od isteka roka. Clanak 18., stavak 5. propisuje da, bez obzira je li drzavni odvjetnik pokrenuo graanski postupak za iseljenje, vlasnik ima neovisno pravo podnijeti tuzbu za zastitu svoga prava na vlasnistvo. Clanak 27. propisuje da e Ministarstvo isplatiti naknadu stete sto ju je pretrpio vlasnik koji je podnio zahtjev za povrat imovine do 30. listopada 2002., a kojemu imovina do tog datuma nije vraena. 31. Odluka o visini naknade vlasnicima za pretrpljenu stetu ("Narodne novine", br. 68/2003) utvruje tu naknadu u iznosu od sedam hrvatskih kuna (HRK) po cetvornome metru. B. Praksa Vrhovnoga suda 32. U nizu odluka (na primjer, u predmetima br. Rev-291/1999-2 od 11. rujna 2002., Rev-1157/02-2 od 21. studenog 2002. i Rev-1289/00-02 od 6. studenog 2003.), pocevsi s odlukom Rev-574/02-2 od 23. travnja 2002. Vrhovni je sud tumacio odnos izmeu Zakona o vlasnistvu i Zakona o prestanku kako slijedi: ,,Nadleznost suda za postupanje u ovakvom imovinsko-pravnom sporu ne otklanja nadleznost drugih tijela predvienih za iseljenje osoba koje koriste stan na temelju Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju odreenom imovinom kao i Programa povratka i zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba, jer su u pitanju posebni postupci koji se mogu pokretati ako su za to ispunjene PRESUDA RADANOVI PROTIV HRVATSKE potrebne pretpostavke predviene za te postupke, sto ne sprjecava vlasnika stvari da pokree spor pred sudom u smislu zastite svojeg vlasnistva (cl. 161. i cl. 162. ZV), pri cemu tuzenici imaju mogunost suprotstaviti se zahtjevu vlasnika na predaju stvari prigovorima kojima dokazuju pravo koje ih ovlasuje da posjeduju stvari (pravo na posjed), a u smislu cl. 163. ZV. 33. U svojim je odlukama br. Rev-967/00-2 od 30. rujna 2004. i Rev-1444/02-2 od 29. lipnja 2004. godine Vrhovni sud dao daljnje tumacenje odnosa izmeu Zakona o vlasnistvu i Zakona o prestanku kao o Programa povratka: Meutim, pravo koristenja predmetnih nekretnina nije prestalo samim ukidanjem rjesenja Komisije za privremeno preuzimanje i koristenje odreene imovine, budui da je obveza predaje nekretnina vlasniku prema rjesenju Stambene komisije od 28. rujna 2000. godine vezana uz obvezu osiguranja alternativnog smjestaja, te protekom rokova utvrenih u toc. 3. toga rjesenja od primitka obavijesti o osiguranju alternativnog smjestaja. Glede tuziteljicinog zahtjeva za plaanje naknade za koristenje navedenih nekretnina pravilno je stajaliste nizestupanjskih sudova da tuzenik kao posteni posjednik navedenih nekretnina nije u obvezi platiti tuziteljici navedenu naknadu (cl. 164. st. 1. Zakona o vlasnistvu i drugim stvarnim pravima). PRAVO I. NAVODNA POVREDA CLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1 UZ KONVENCIJU A. Tvrdnje stranaka 1. Podnositeljica zahtjeva 34. Podnositeljica zahtjeva je prigovorila da joj je bilo onemogueno koristiti svoju imovinu kroz dulje vremensko razdoblje, protivno clanku 1. Protokola br. 1, koji glasi kako slijedi: "Svaka fizicka ili pravna osoba ima pravo na mirno uzivanje svojega vlasnistva. Nitko se ne smije lisiti svoga vlasnistva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviene zakonom i opim nacelima meunarodnoga prava. Prethodne odredbe, meutim, ni na koji nacin ne umanjuju pravo drzave da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasnistva u skladu s opim interesom ili za osiguranje plaanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 35. Podnositeljica zahtjeva je tvrdila da M.V. nije niti izbjeglica niti prognanik. Po njenom su misljenju lokalne vlasti tolerirale njegovo zauzimanje njezinoga stana samo zato da bi sprijecile njezin povratak. To je ilustrirala cinjenicom da su donijeli odluku kojom su opravdali to zauzimanje odmah nakon sto je ona pokrenula graanski postupak za njegovo iseljenje, djelotvorno na taj nacin sprijecivsi inace nadlezni sud da presudi o osnovanosti njene tuzbe. 36. Nadalje je tvrdila da je drzava, dozvolivsi da njen stan koristi osoba koja to nije imala pravo na temelju zakona koji su bili na snazi, povrijedila njeno pravo na vlasnistvo. Stovise, nakon sto je odluka o davanju na koristenje njenoga stana M.V.-u bila ukinuta i izdat nalog da se on iseli, M.V. je postao nezakoniti posjednik. To sto ga domae vlasti nisu iselile bilo je protupravno i predstavljalo je povredu njenih vlasnickih prava. U svakom slucaju, sprijecivsi je u koristenju njenoga stana kroz dugo vremensko razdoblje, i ne osiguravsi joj naknadu koja bi odgovarala trzisnoj najamnini za to razdoblje, domae su joj vlasti nametnule nerazmjeran i prekomjeran teret. 6 PRESUDA RADANOVI PROTIV HRVATSKE 2. Vlada 37. Vlada je priznala da je doslo do mijesanja u pravo podnositeljice zahtjeva na mirno uzivanje njenoga vlasnistva kad su lokalne vlasti smjestile drugu osobu u stan podnositeljice zahtjeva. Meutim, pobijali su tvrdnju podnositeljice zahtjeva da su te vlasti postupale u losoj vjeri donijevsi odluku kojoj su M.V.-u odobrile koristenje njenoga stana kratko nakon sto je ona pokrenula graanski postupak za njegovo iseljenje. Po misljenju Vlade, bilo je vrlo nevjerojatno da su lokalne vlasti bile svjesne graanskog postupka koji je bio u tijeku, a koji je podnositeljica zahtjeva pokrenula samo tri dana prije nego su oni donijeli pobijanu odluku. 38. Vlada je nadalje tvrdila da je davanje prava M.V.-u da koristi stan podnositeljice zahtjeva bila mjera kontrole koristenja imovine. Mijesanje do kojeg je zbog toga doslo temeljilo se na pravu, i to na clanku 5. Zakona o preuzimanju i, kasnije, na Zakonu o prestanku i Izmjenama i dopunama iz 2002. Stovise, pobijana mjera bila je u skladu s opim interesom budui je tezila ostvariti legitimni cilj. Cilj tih zakona i iz njih proizasle mjere bio je: (a) zastititi imovinu koju su vlasnici napustili od propadanja i devastacije; (b) omoguiti osobama ciji su domovi bili unisteni u ratu da privremeno rijese svoje stambene potrebe, (c) osigurati ponovno stupanje u posjed imovine osobama koje su napustile Hrvatsku, ali su se nakon toga vraale, i, istovremeno, (d) zastititi izbjeglice i prognanike koji su bili smjesteni u napustene kue i stanove. 39. Glede razmjernosti mjere, Vlada je prvo primijetila da, kad se utvruje je li postignuta postena ravnoteza izmeu opeg interesa zajednice i zastite temeljnih prava pojedinca, treba uzeti u obzir sve posebne okolnosti i siroku slobodu procjene koju imaju drzave pri ocjeni sto je bilo u opem interesu. Tvrdili su da je mjera bila razmjerna budui da je imala samo privremeni znacaj, da je bila potrebna kako bi zadovoljila vrlo hitnu socijalnu potrebu (osigurati odgovarajui privremeni smjestaj velikom broju prognanika i izbjeglica) i da je bila usko iskrojena (korisnici su imali obvezu imovinu koristiti s paznjom dobrog domaina te im je bilo zabranjeno prodati je ili na njoj ciniti bilo kakve izmjene). 40. Stovise, nakon sto je podnositeljica zahtjeva zatrazila povrat posjeda, drzava je poduzela odgovarajue mjere kako bi udovoljila tom zahtjevu u skladu s vazeim propisima i u okviru poslijeratne drustvene situacije. 41. Dosljedno tome, Vlada je zakljucila kako davanje napustenog stana podnositeljice zahtjeva na privremeno koristenje M.V.-u nije predstavljalo izravan prekomjerni pojedinacni teret za podnositeljicu zahtjeva. Bila je postignuta postena ravnoteza izmeu podnositeljicinog temeljnog prava na vlasnistvo i opeg interesa zajednice. B. Ocjena Suda 42. Po misljenju Suda, nesporno je da je doslo do mijesanja u pravo podnositeljice zahtjeva na vlasnistvo, jer je njen stan bio dan na koristenje drugoj osobi te ga ona nije mogla koristiti kroz produljeno vremensko razdoblje. 43. Sud nadalje primjeuje da podnositeljica zahtjeva nije bila lisena svog prava vlasnistva. Stoga je mijesanje kojemu je prigovoreno predstavljalo kontrolu koristenja imovine u smislu drugog stavka clanka 1. Protokola br. 1. (vidi mutatis mutandis, predmete Immobiliare Saffi v. Italy [GC], br. 22774/93, stavci 46. i 48., ECHR 1999-V; i Scollo v. Italy, presuda od 28. rujna 1995., Series A br. 315-C, str. 52, stavak 27.). 44. Sud smatra da ne treba odluciti je li sama cinjenica davanja stana podnositeljice zahtjeva na koristenje treoj osobi bila opravdana na temelju clanka 1. Protokola br. 1. Konvencije. Cak i ako se pretpostavi da je, situacija je postala znacajno razlicita nakon sto je podnositeljica zahtjeva pokrenula mjerodavni postupak za vraanje posjeda svog stana. PRESUDA RADANOVI PROTIV HRVATSKE 45. U tom su postupku domae vlasti priznale pravo podnositeljice zahtjeva na povrat posjeda i izdale nalog posjedniku da iseli iz stana. Meutim, na temelju mjerodavnog zakonodavstva (vidi stavke 29.-30. ove presude) vlasti su privremenom korisniku trebale osigurati alternativni smjestaj. Stovise, prema sudskoj praksi Vrhovnoga suda, njega se nije moglo iseliti prije nego sto mu je osigurano mjesto gdje e boraviti (vidi stavak 33. ove presude). 46. Cini se da u ovome predmetu domae vlasti nisu mogle osigurati alternativni smjestaj M.V.-u prije prosinca 2003. godine. Stoga su oklijevale i nikada nisu podnijele graansku tuzbu za njegovo iseljenje, znajui da bi u takvim okolnostima ta tuzba bila osuena na neuspjeh. Kao rezultat toga, M.V.-u je bilo dozvoljeno ostati u stanu podnositeljice zahtjeva, sto ju je dulje od sest godina djelotvorno sprjecavalo da ga koristi. 47. Stoga je pitanje koje treba ispitati jesu li domae vlasti povrijedile clanak 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju time sto su pravo podnositeljice zahtjeva na ponovno stupanje u posjed njenoga stana uvjetovali svojom vlastitom duznosu � osigurati alternativni smjestaj privremenom korisniku. 48. Pretpostavljajui da je mijesanje kojemu je prigovoreno bilo zakonito i u opem interesu, treba ispitati je li postignuta trazena postena ravnoteza izmeu zahtjeva opeg interesa javnosti i zahtjeva zastite temeljnih prava pojedinca, i je li to nametnulo nerazmjeran i prekomjeran teret podnositeljici zahtjeva (vidi, na primjer, naprijed citirani predmet Immobiliare Saffi v. Italy [GC], stavak 49.). 49. Sud prihvaa da su hrvatske vlasti bile suocene s iznimno teskim zadatkom jer su trebale postii ravnotezu izmeu prava vlasnika i privremenih korisnika u kontekstu povratka izbjeglica i prognanika, budui se tu radilo o postupanju u socijalno osjetljivim stvarima. Te su vlasti morale, s jedne strane, osigurati zastitu vlasnickih prava ovih prvih i, s druge strane, postivati socijalna prava ovih drugih, time da su i jedni i drugi cesto bili socijalno ranjivi pojedinci. Sud stoga prihvaa da tuzenoj drzavi treba priznati siroku slobodu procjene. Meutim, vrsenje diskrecionog prava drzave ne moze za sobom povlaciti posljedice koje se ne slazu sa standardima Konvencije (vidi, predmet Broniowski v. Poland [GC], br. 31443/96, stavak 182., ECHR 2004-V). S tim u vezi Sud ponavlja da situacija kao sto je ova u ovome predmetu trazi postenu podjelu postojeeg socijalnog i financijskog tereta. Taj teret ne moze biti dan samo odreenoj drustvenoj skupini ili privatnome pojedincu, bez obzira koliko bili vazni interesi druge skupine ili zajednice u cjelini (vidi mutatis mutandis, predmet HuttenCzapska v. Poland [GC], br. 35014/97, stavak 225., bit e objavljen u ECHR 2006). Meutim, u ovome je predmetu podnositeljica zahtjeva bila prisiljena snositi teret osiguranja mjesta za boravak privremenom korisniku � koji je trebala snositi drzava, i to teret koji je podnositeljica zahtjeva na kraju morala nositi vise od sest godina. 50. Bez obzira na slobodu procjene drzave, i s obzirom na cinjenicu da nije bilo odgovarajue naknade (vidi stavak 25. ove presude), Sud smatra da hrvatske vlasti nisu postigle trazenu postenu ravnotezu izmeu opega interesa zajednice i zastite prava podnositeljice zahtjeva na vlasnistvo. Kao rezultat toga, podnositeljica zahtjeva morala je nositi prekomjeran pojedinacni teret; stoga se mijesanje u njeno pravo na vlasnistvo ne moze smatrati razmjernim s legitimnim ciljem kojega se zeljelo ostvariti. Stoga je doslo do povrede clanka 1. Protokola br. 1. II. NAVODNA POVREDA CLANKA 13. KONVENCIJA A. Tvrdnje stranaka 1. Podnositeljica zahtjeva 8 PRESUDA RADANOVI PROTIV HRVATSKE 51. Podnositeljica zahtjeva je nadalje prigovorila da nije imala na raspolaganju djelotvorno pravno sredstvo za svoj prigovor na temelju Konvencije, i to clanka 1. Protokola br. 1. Pozvala se na clanak 13. Konvencije koji glasi kako slijedi: ,,Svatko cija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaim drzavnim tijelom cak i u slucaju kad su povredu pocinile osobe koje su djelovale u sluzbenom svojstvu." 52. Podnositeljica zahtjeva je tvrdila da se nije zalila protiv odluke Opinskog suda u Karlovcu od 10. ozujka 2000. godine jer u relevantno vrijeme takva zalba ne bi imala nikakve izglede na uspjeh. U potporu svoje tvrdnje uputila je na obrazlozenje Opinskog suda (vidi stavak 16. ove presude) i odredbe Zakona o prestanku koji je, po njenom misljenju, jasno iskljucio nadleznost redovnoga suda u takvim stvarima. 53. Podnositeljica zahtjeva je nadalje tvrdila da niti podnosenje nove graanske tuzbe nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama iz 2002. godine ne bi imalo nikakve izglede na uspjeh. Iako bi sudovi ispitali osnovanost takve tuzbe, oni bi ipak presudili protiv nje. To je bilo tako jer bi za nju povoljan ishod njene graanske tuzbe ovisio o dostupnosti alternativnog smjestaja za privremenog korisnika, i, osobito, nakon 22. veljace 2003. godine (vidi stavak 23. ove presude) o primitku konacne posiljke graevinskog materijala. Sudovi bi mogli naloziti iseljenje privremenog korisnika tek nakon sto bi bile zadovoljene njegove stambene potrebe. Nakon sto se to dogodilo u prosincu 2003. godine, podnosenje graanske tuzbe bilo bi suvisno jer je M.V. ve bio dobrovoljno napustio stan. 2. Vlada 54. Vlada je tvrdila da nije doslo do povrede prava podnositeljice zahtjeva na djelotvorno pravno sredstvo. Prvo su tvrdili da su prema sudskoj praksi Vrhovnoga suda sudovi uvijek bili nadlezni odluciti o graanskoj tuzbi za povrat posjeda koju podnese vlasnik protiv privremenog korisnika. Protivno misljenju podnositeljice zahtjeva, Izmjene i dopune iz 2002. godine nisu ponovno uspostavile nego samo potvrdile postojanje te nadleznosti i prava vlasnika da tuze radi povrata posjeda svoje imovine. Usprkos tome, Vlada je priznala da bi podnosenje zalbe protiv odluke Opinskog suda u Karlovcu od 10. ozujka 2000. godine � kojom se sud proglasio nenadleznim u tom predmetu - bilo uzaludno. Zalba bi u konacnici samo dovela do negativne odluke o osnovanosti umjesto negativne postupovne odluke, jer u mjerodavno vrijeme jos nije bila u upravnom postupku ukinuta odluka kojom je M.V.-u bilo dopusteno koristiti stan podnositeljice zahtjeva. Meutim, nakon sto je to ucinila Stambena komisija 16. listopada 2000. godine (vidi stavak 18. ove presude) situacija je postala potpuno drugacija i od tada bi podnosenje (druge) graanske tuzbe dovelo do odluke povoljne za podnositeljicu zahtjeva. Prema tome, Vlada je tvrdila da je u trenutku kad je podnositeljica zahtjeva podnijela svoj zahtjev Sudu, ona imala na raspolaganju djelotvorno domae pravno sredstvo za navodnu povredu svoga prava na vlasnistvo. B. Ocjena Suda 55. Sud primjeuje da je podnositeljica zahtjeva na raspolaganju imala pravna sredstva kojima je mogla traziti povrat posjeda svoga stana: graansku tuzbu i zahtjev lokalnim (upravnim) vlastima. Ona je iskoristila ta pravna sredstva. Meutim, clanak 13. trazi da pravno sredstvo bude ,,djelotvorno" te se postavlja pitanje je li to bio slucaj u konkretnim okolnostima s obzirom na cinjenicu da je trebalo vise od sest godina da podnositeljica zahtjeva ponovno stupi u posjed svoga stana. Dakle, srz prigovora podnositeljice zahtjeva na PRESUDA RADANOVI PROTIV HRVATSKE temelju toga clanka odnosi se na nedjelotvornost, a ne na nepostojanje dostupnih pravnih sredstava. 56. Sud stoga treba utvrditi jesu li pravna sredstva na koja je podnositeljica imala pravo, ili koja su na drugi nacin bila na raspolaganju, bila ,,djelotvorna" bilo u smislu sprecavanja navodne povrede podnositeljicinog prava na vlasnistvo ili trajanja te povrede, ili osiguranja odgovarajue zadovoljstine za svaku povredu koja se ve dogodila (vidi mutatis mutandis, Kudla v. Poland [GC], br. 30210/96, stavak 158., ECHR 2000-XI). 57. Sud primjeuje da su prvotno domae vlasti priznale pravo podnositeljice zahtjeva na povrat posjeda te izdale nalog privremenom korisniku da iseli iz njenoga stana. Meutim, kako je naprijed ve bilo primijeeno (vidi stavak 45.), prije njegovoga iseljenja vlasti su mu morale osigurati alternativni smjestaj. Budui da to nisu mogli uciniti prije prosinca 2003. godine, podnosenje jos jedne tuzbe prije njegovoga iseljenja, kako je predlozila Vlada, ne bi za podnositeljicu zahtjeva imalo nikakve izglede za uspjeh. S obzirom da su se pravna sredstva kojima je podnositeljica zahtjeva ranije pribjegla pokazala jednako nedjelotvornima, Sud zakljucuje da ona nije imala nikakvo djelotvorno pravno sredstvo za zastitu svoga prava na vlasnistvo iz Konvencije. Stoga je doslo do povrede clanka 13. III. PRIMJENA CLANKA 41. KONVENCIJE 58. Clanak 41. Konvencije predvia: "Ako Sud utvrdi da je doslo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omoguava samo djelomicnu odstetu, Sud e, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeenoj stranci." A. Materijalna steta 1. Tvrdnje stranaka 59. Podnositeljica zahtjeva potrazuje 43.363 eura (EUR) na ime materijalne stete, od cega 33.363 EUR na ime gubitka najamnine i 10.000 EUR na ime vrijednosti svoje imovine ostavljene u stanu, koja je bila izgubljena. Tvrdila je da je iznos izgubljene najamnine izracunat prema mjesecnoj trzisnoj najamnini, koja je iznosila oko 5 EUR po kvadratnom metru. U potporu svojega zahtjeva podnositeljica zahtjeva je dostavila oglas iz lokalnih novina od 29. svibnja 2006. godine kojim se u najam nudi namjesten stan u Karlovcu iste velicine (45m2) za 1.200 hrvatskih kuna (HRK) mjesecno. 60. Vlada je osporila te zahtjeve. Podnijela je informaciju koje su prikupile porezne vlasti prema kojima je prosjecna mjesecna najamnina za stanove u Karlovcu u razdoblju izmeu 1997. i 2004. godine iznosila izmeu 3.13 HRK i 8.57 HRK po kvadratnom metru. S obzirom na to, Vlada je ponovila da je u lipnju 2003. godine podnositeljici zahtjeva bila ponuena naknada u iznosu od 7 HRK po kvadratnom metru, no ona ju je odbila (vidi stavak 25. ove presude). 61. Podnositeljica zahtjeva je iznose za koje je Vlada tvrdila da odgovaraju trzisnoj vrijednosti najamnine u mjerodavnom razdoblju smatrala smijesnima. Objasnila je da su ti iznosi u stvari predstavljali najnize iznose najamnine koje su tolerirale porezne vlasti u svrhu oporezivanja, dok je prosjecna najamnina u stvarnosti bila bitno visa. Vlada se sa svoje strane slozila da bi oglas koji je dostavila podnositeljica zahtjeva mogao posluziti kao pokazatelj prosjecne najamnine za stanove u Karlovcu u 2006. godini. Meutim, po njihovom misljenju, 10 PRESUDA RADANOVI PROTIV HRVATSKE to nikako ne bi mogao biti pokazatelj prosjecne najamnine u razdoblju za koje podnositeljica potrazuje naknadu, tj. razdoblje prije 13. sijecnja 2004. godine. 2. Ocjena Suda 62. Sud smatra da je podnositeljica zahtjeva sigurno pretrpjela materijalnu stetu kao rezultat toga sto nije imala kontrolu nad stanom od 5. studenog 1997. godine (kad je Konvencije stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku) do 13. sijecnja 2004. godine (vidi mutatis mutandis, predmet Prodan v. Moldova, br. 49806/99, stavak 71., ECHR 2004-III (izvaci)). 63. Glede gubitka najamnine, Sud prvo primjeuje da je podnositeljica zahtjeva ve imala smjestaj te je stoga razumno pretpostaviti da bi pokusala iznajmiti stan (vidi naprijed citirani predmet Prodan v. Moldova, stavak 72. i predmet Popov v. Moldova (br. 1) (pravicna naknada), br. 74153/01, stavak 11., 17. sijecnja 2006.). 64. Ispitavsi tvrdnje stranaka, Sud e uzeti iznos naveden u novinskom oglasu koji je dostavila podnositeljica zahtjeva kao referentnu tocku za procjenu pretrpljenoga gubitka. 65. Pri toj procjeni Sud vodi racuna o cinjenici da bi podnositeljica zahtjeva neizbjezno imala odreene odgode u pronalazenju odgovarajuih stanara te da bi imala odreene troskove u vezi sa stanom. Isto bi tako trebala plaati porez (vidi naprijed citirani predmet Prodan v. Moldova, stavak 74. i naprijed citirani predmet Popov v. Moldova (br. 1) (pravicna naknada), br. 74153/01, stavak 13.). Sud takoer prima na znanje tvrdnju Vlade da je podnositeljica zahtjeva odbila primiti naknadu koja bi bila iznosila oko 615 EUR. 66. S obzirom na navedeno, i odlucujui na pravicnoj osnovi, Sud podnositeljici zahtjeva dosuuje 6.000 EUR na ime izgubljene najamnine, uveanih za sve poreze koji bi se mogli zaracunati na taj iznos. 67. Glede gubitka osobnih stvari podnositeljice zahtjeva u stanu, Sud ne nalazi nikakvu uzrocnu vezu izmeu utvrene povrede i navodne materijalne stete. Stoga odbija taj zahtjev. B. Nematerijalna steta 68. Podnositeljica zahtjeva potrazuje 4.000 EUR na ime nematerijalne stete. 69. Vlada je osporila to potrazivanje. 70. Sud utvruje da je podnositeljica zahtjeva sigurno pretrpjela nematerijalnu stetu. Presuujui na pravicnoj osnovi, s tog joj naslova dosuuje 2.500 EUR, uveanih za sve poreze koji bi se mogli zaracunati na taj iznos. C. Troskovi i izdaci 71. Podnositeljica zahtjeva potrazuje i 100 EUR na ime troskova i izdataka nastalih pred domaim sudovima. 72. Vlada je osporila to potrazivanje. 73. Prema sudskoj praksi Suda, podnositeljica zahtjeva ima pravo na naknadu svojih troskova i izdataka samo ako se dokaze da su oni stvarno i nuzno nastali i da su s obzirom na visinu bili razumni. U ovome predmetu, uzevsi u obzir informacije koje posjeduje i naprijed navedene kriterije, Sud smatra da potrazivani iznos na ime troskova i izdataka u domaem postupku treba dosuditi u cijelosti, uz sve poreze koji bi se mogli zaracunati na taj iznos. D. Zatezna kamata 74. Sud smatra odgovarajuim da se kamatna stopa temelji na najnizoj kreditnoj stopi Europske sredisnje banke kojoj treba dodati tri postotna boda; PRESUDA RADANOVI PROTIV HRVATSKE IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 1. presuuje da je doslo do povrede clanka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju; 2. presuuje da je doslo do povrede clanka 13 Konvencije; 3. presuuje (a) da tuzena drzava podnositeljici zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konacnom u skladu s clankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti sljedee iznose koje je potrebno pretvoriti u nacionalnu valutu tuzene drzave prema tecaju vazeem na dan namirenja: (i) 6.000 EUR (sesnaest tisua eura) na ime materijalne stete; (ii) 2.500 EUR (dvije tisue i petsto eura) na ime nematerijalne stete; (iii) 100 EUR (sto eura) na ime troskova i izdataka; (iv) sve poreze koji bi se mogli zaracunati na te iznose; (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedene iznose plaa obicna kamata prema stopi koja je jednaka najnizoj kreditnoj stopi Europske sredisnje banke tijekom razdoblja neplaanja, uveanoj za tri postotna boda; 4. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravicnu naknadu. Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 21. prosinca 2007. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda. S�ren NIELSEN Tajnik Christos ROZAKIS Predsjednik