9143/08

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   PRVI ODJEL   PREDMET ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE   (Zahtjev br. 9143/08)   PRESUDA   STRASBOURG   15. srpnja 2010.   Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.   stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.   PRESUDA ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE   U predmetu Šikić protiv Hrvatske,   Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u   sastavu:   g. Christos Rozakis, predsjednik,   gđa Nina Vajić,   g. Anatoly Kovler,   gđa Elisabeth Steiner,   g. Khanlar Hajiyev,   g. Dean Spielmann,   g. Sverre Erik Jebens, suci,   i g. Søren Nielsen, tajnik odjela,   nakon vijećanja zatvorenog za javnost 24. lipnja 2010. godine,   donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:   POSTUPAK   1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br.   9143/08) protiv Republike Hrvatske što ga je 31. prosinca 2007. godine   hrvatski državljanin g. Hrvoje Šikić ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na   temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda   ("Konvencija").   2. Podnositelja zahtjeva zastupala je gđa D. Kaplan, odvjetnica iz Nove   Gradiške. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njezina zastupnica, gđa Š.   Stažnik.   3. Dana 2. ožujka 2009. godine predsjednik Prvog odjela odlučio je   Vladu obavijestiti o prigovoru koji se tiče duljine i nepoštenosti postupka   radi prestanka radnog odnosa podnositelja zahtjeva kao i o prigovoru koji se   tiče prava podnositelja zahtjeva da ga se smatra nevinim. Odlučeno je i   ispitati osnovanost zahtjeva istovremeno kad i dopuštenost (članak 29.,   stavak 1.).   ČINJENICE   I. OKOLNOSTI PREDMETA   4. Podnositelj zahtjeva je rođen 1965. godine živi u Vinkovcima.   A. Kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva   5. Dana 13. studenog 2001. godine Općinsko državno odvjetništvo u   Vukovaru podnijelo je optužni prijedlog protiv podnositelja zahtjeva pred   Općinskim sudom u Vukovaru za kazneno djelo zlouporabe položaja i   PRESUDA ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE   ovlasti. Dana 11. prosinca 2001. godine predstavnik državnog odvjetništva   odustao je od daljnjeg kaznenog progona podnositelja izjavivši da činjenice   predmeta ne ukazuju da bi podnositelj zahtjeva počinio bilo koje kazneno   djelo koje se progoni po službenoj dužnosti. Stoga je Općinski sud u   Vukovaru dana 11. prosinca 2001. godine donio presudu kojom se odbija   optužba protiv podnositelja zahtjeva. Mjerodavni dio ove presude glasi kako   slijedi:   “Prema: okr. HRVOJU ŠIKIĆU…   Na temelju čl. 353. st. 3. ZKP-a. optužba se   o d b i j a   da je:   u noći 10./11. prosinca 1999. godine, u Vukovaru, obnašajući dužnost pomoćnika   zapovjednika za krim. obradu i očevid u prometu, te dužnost v.d. zapovjednika –   rukovoditelja PP Vukovar, nakon što je izvješće o prometnoj nezgodi, koju je   prouzročio policijski službenik M.V. upravljajući službenim vozilom… u namjeri da   izbjegne odgovornost M.V., te da prikrije cijeli događaj, nije dopustio, iako je   prethodno, osobno bio, na mjestu događaja, obavljanje očevida, koji je obavezan, te   naredio operativnom, dežurnom djelatniku policijske postoje, S.M. i voditelju smjene   R.M. , da u dnevnik događaja ne evidentiraju narečenu prometnu nezgodu, svojim   potpisom, ovjerivši taj dnevnik, u kojem stoji da tijekom smjene nije evidentiran, niti   jedan događaja, iako je zna da to nije istina   … Obrazloženje   … …zamjenik ODO-a u Vukovaru, G.D., je na glavnoj raspravi, održanoj dana 11.   prosinca 2001., u tijeku glavne rasprave izjavila da odustaje od daljnjeg kaznenog   progona … budući da isti svojim radnjama nije počinio narečeno kazneno djelo, a niti   neko drugo kazneno djelo, za koje se progon poduzima po službenoj dužnosti. “   2. Postupak koji se tiče prestanka radnog odnosa podnositelja   zahtjeva   6. Dana 29. listopada 2001. godine kriminalist Policijske postaje   Vukovar sastavio je izvješće o događajima u noći od 10. na 11. prosinca.   Dana 30. listopada 2001. godine podnositelj zahtjeva udaljen je s dužnosti.   Istoga je dana PU vukovarsko-srijemska dostavila zahtjev Policijskoj postaji   Vukovar za pokretanje stegovnog postupka protiv podnositelja zahtjeva.   Dana 11. prosinca 2001. godine podnositelj zahtjeva dao je svoju izjavu   službenoj osobi PU vukovarsko-srijemske u nazočnosti svoga odvjetnika.   PRESUDA ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE   Međutim, nakon toga nije pokrenut nikakav stegovni postupak protiv   podnositelja zahtjeva. Umjesto toga, Ministar unutarnjih poslova Republike   Hrvatske donio je rješenje od 7. siječnja 2002. godine, na temelju   policijskih izvješća i zapisnika koji je sadržavao izjavu podnositelja   zahtjeva danu 11. prosinca 2001. godine, kojim podnositelju zahtjeva   prestaje radni odnos, s učinkom od 31. siječnja 2002. godine, zbog   nesavjesnog obavljanja službe u odnosu na prometnu nesreću koja se   dogodila u noći od 10. na 11. prosinca 1999. godine. Podnositelj zahtjeva je   dana 18. veljače 2002. godine pokrenuo upravni spor te je Upravni sud   Republike Hrvatske dana 12. rujna 2002. godine ukinuo pobijanu odluku.   7. Novim rješenjem Ministra unutarnjih poslova od 8. siječnja 2003.   godine podnositelju zahtjeva je ponovno prestao radni odnos sa 31.   siječnjem 2002. godine. Utvrđeno je da je u noći s 10. na 11. prosinca 1999.   godine, u svojstvu pomoćnika zapovjednika za kriminalističku obradu i   očevide u prometu te vršitelja dužnosti zapovjednika Policijske postaje   Vukovar, zanemario svoje dužnosti u odnosu na prometnu nesreću koju je   uzrokovalo policijsko vozilo. Nakon što je došao na mjesto događaja,   podnositelj zahtjeva dozvolio je onima koji su sudjelovali u nesreći da   napuste mjesto nesreće, a nije pozvao kriminalistički tim za očevide kako bi   obavio očevid. Nadalje, nije pokrenuo odgovarajući postupak protiv   počinitelja prometnog prekršaja. Isto je tako dao uputu policijskim   službenicima koji su sudjelovali u nesreći da se nagode glede naknade štete   oštećenoj strani. Nadalje, potpisao je dnevnik događaja, u odnosu na tu noć,   u kojem je izjavio da nije bilo nikakvih nesreća za izvijestiti. Nakon toga je   dozvolio i organizirao neovlašteni popravak policijskog automobila.   Mjerodavni dio odluke glasi kako slijedi:   Imenovani je kao policijski službenik … bio dužan obavljati kontrolu I nadzor   zakonitosti postupanja policijskih službenika i namještenika. Međutim u konkretnom   slučaju postupao je upravo suprotno te je svojim radnjama omogućio izbjegavanje   odgovornosti osobe koja je prouzročila navedenu prometnu nezgodu iz čega   nedvojbeno proizlazi nesavjesno obavljanje službe,…   Nadalje, imenovani je povrijedio propise kojima se uređuje rad službe na način da je   postupio suprotno odredbi članka 176. Zakona o sigurnosti na cestama („Narodne   novine“ broj: 59/96), kojom je propisano da vozači sudionici u prometnoj nezgodi, a u   kojoj je uzrokovan manja materijalan šteta na vozilima, dužni su odmah ukloniti   vozila s kolnika, omogućiti nesmetano odvijanje prometa, o prometnoj nezgodi   obavijestiti najbližu policijsku upravu ili policijsku postaju i moraju pričekati dolazak   ovlaštene službene osobe koja obavlja očevid.   Odredbom člankom 123. stavkom 2. Zakona o policiji propisano je da se pod   onemogućavanjem obavljanja poslova iz stavka 1. istog članka smatra prekoračenje   policijske ovlasti ili neprimjenjivanje policijske ovlasti kad ih policijski službenik   sukladno odredbama ovog Zakona bio dužan primijeniti, uslijed čega je nastupila šteta   za fizičke ili pravne osobe ili tijela državne vlasti.   U konkretnom slučaju nesporno je utvrđeno da imenovani policijski službenik nije   primijenio policijske ovlasti na načina kako je to propisano Zakonom o policiji.   PRESUDA ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE   Također je nesporno utvrđeno nastupanje štete, kako nematerijalne za ugled službe   tako i materijalne koja je nastala odugovlačenjem postupka, nesankcioniranjem   počinitelja prometnog prekršaja i oštećenjem službenog vozila koje nije popravljeno   na odgovarajući način.   Konkretna materijalna šteta uzrokovana prekoračenjem, odnosno neprimjenjivanjem   policijskih ovlasti od strane Hrvoja Šikića nastala je neodređivanjem   i nenaplaćivanjem kazne propisane Zakonom o sigurnosti prometa na cestama za   vozača policijskog vozila M.V. …“   8. Dana 14. veljače 2003. godine podnositelj zahtjeva je podnio tužbu   protiv te odluke Upravnom sudu, pobijajući odluku o prestanku svoga   radnog odnosa. Tvrdio je da je bilo povrijeđeno njegovo pravo da ga se   smatra nevinim jer se odustalo od optužbe u kaznenom postupku protiv   njega, koja se odnosila na iste činjenice kao i one koje su poslužile kao   osnova za prestanak njegovog radnog odnosa. Nadalje, prigovorio je da   Ministarstvo unutarnjih poslova nije, prije nego je donijelo rješenje o   prestanku njegovog radnog odnosa, provelo nikakav postupak i da mu nije   dalo priliku da bude saslušan u tom postupku, ispita svjedoke ili predoči   dokaze. Nije zatražio usmenu raspravu pred Upravnim sudom.   9. Dana 15. svibnja 2003. godine Upravni sud potvrdio je odluku o   prestanku radnog odnosa podnositelja zahtjeva. U svojoj naknadnoj   ustavnoj tužbi od 18. kolovoza 2003. godine podnositelj zahtjeva prigovorio   je, inter alia, da je bilo povrijeđeno njegovo pravo na pošteno suđenje i   njegovo pravo da ga se smatra nevinim. Dana 13. lipnja 2007. godine   Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu kao neosnovanu.   Mjerodavni dio odluke glasi kako slijedi:   „Odredbom članka 28. Ustava propisano je:   Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se   pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.   Iz spisa predmeta je razvidno da se rješenje o prestanku radnog odnosa i presuda   Upravnog suda ne temelje na podnositeljevoj kaznenoj odgovornosti za kazneno djelo,   već na utvrđenju da je podnositelj prekoračio policijske ovlasti i nesavjesno obavljao   službu, što je imalo za posljedicu povredu propisa kojima se uređuje rad službe i   onemogućavanje obavljanja poslova iz djelokruga Ministarstva unutarnjih poslova.   Polazeći od stajališta Ustavnog suda izraženog u odluci broj: U-III-2220/2002 od 15.   rujna 2004. godine ("Narodne novine" broj 141/04. i 6/05.-ispr.) Sud utvrđuje da time   što je podnositelju prestao radni odnos na temelju članka 123. Zakona o policiji, unatoč   tome što je u kaznenom postupku oslobođen optužbe, podnositelju nije povrijeđeno   ustavno pravo zajamčeno člankom 28. Ustava.“   PRESUDA ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE   II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA   10. Članak 123. Zakona o policiji (Narodne novine, br. 129/2000) glasi:   Članak 123.   “...   Ministar unutarnjih poslova, u slučajevima iz stavka 1. ovoga članka, donosi   rješenje o prestanku radnog odnosa po pribavljenom mišljenju nadležnoga nadređenog   službenika.   Protiv rješenja iz stavka 3. ovoga članka žalba nije dopuštena, ali se može   pokrenuti upravni spor pred Upravnim sudom Republike Hrvatske.“   11. Zakon o upravnim sporovima (Narodne novine, br. 53/1991, 9/1992   i 77/1992) uređuje postupak pred Upravnim sudom. Članak 34. propisuje   kako slijedi:   Č1an 34.   „O upravnim sporovima sud rješava u nejavnoj sjednici.   Zbog složenosti sporne stvari, ili ako inače nađe da je to potrebno radi boljeg   razjašnjenja stanja stvari, sud može odlučiti da se održi usmena rasprava.   Iz istih razloga i stranka može predložiti da se održi usmena rasprava.“   12. Odluka Ustavnog suda br. U-III-2220/2002 od 15. rujna 2004.   godine (Narodne novine, br. 141/04 i 6/05), u dijelu u kojem je mjerodavna   glasi kako slijedi:   „Iz spisa predmeta je razvidno da se presude disciplinskih sudova i Upravnog suda   ne temelje na podnositeljevoj kaznenoj odgovornosti za kazneno djelo, već na utvrđe-   nju da se podnositelj nedolično ponašao izvan službe i povrijedio propise kojima se   uređuje rad službe, čime je počinio teže povrede radne discipline.   ….   Odgovornost za teže povrede radne discipline u disciplinskom postupku može se   utvrditi i bez odluke kaznenog suda, bez obzira što povreda radne obveze može   istodobno predstavljati i kazneno djelo. U disciplinskom postupku utvrđuju se elementi   povrede radne discipline, pri čemu nije nužno da su se istodobno ostvarili i elementi   nekoga kaznenog djela, pa je u tom smislu disciplinska odgovornost šira od kaznene   odgovornosti.   Stoga time što je u disciplinskom postupku podnositelj proglašen krivim zbog   počinjene teže povrede radne discipline, unatoč tome što je u kaznenom postupku   oslobođen optužbe, podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom   28. Ustava.“   PRESUDA ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE   PRAVO   I. NAVODNE POVREDE ČLANKA 6., STAVKA 1. KONVENCIJE   13. Podnositelj zahtjeva prvo prigovara da je postupak koji se tiče   prestanka njegovog radnog odnosa bio nepošten zbog pogrešnog tumačenja   mjerodavnih domaćih zakona od strane domaćih vlasti i zbog njegove   nemogućnosti da sudjeluje u tom postupku, ispituje svjedoke i predočuje   dokaze.   14. Također prigovara da je postupak za prestanak njegovog radnog   odnosa premašio zahtjev razumnoga roka.   Mjerodavni dio članka 6. glasi kako slijedi:   „1.Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi…. svatko ima pravo da   zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku   ispita njegov slučaj….“   A. Dopuštenost   1. Tvrdnje stranaka   15. Vlada tvrdi da članak 6. nije primjenjiv na postupak o kojemu je   riječ, budući da se tiče prestanka radnog odnosa državnog službenika.   16. Podnositelj zahtjeva tvrdi da je članak 6. primjenjiv.   2. Ocjena Suda   17. Glede primjenjivosti članka 6., stavka 1. Konvencije na postupak   koji se tiče prestanka radnog odnosa državnog službenika, Sud je presudio   da u načelu ne može biti opravdanja za isključenje iz jamstava članka 6.   redovnih radnih sporova kao što su oni koji se odnose na plaće, dodatke ili   slična prava, na osnovi posebne naravi odnosa između konkretnog državnog   službenika i države o kojoj se radi. U stvari, postoji predmnijeva da se   članak 6. primjenjuje. Na tuženoj je državi teret dokaza, prvo, da podnositelj   zahtjeva koji je državni službenik nema pravo na pristup sudu na temelju   nacionalnog prava i, drugo, da je isključenje prava iz članka 6. za državnog   službenika opravdano (vidi predmet Vilho Eskelinen and Others v. Finland   [GC], br. 63235/00, stavak 62., ECHR 2007-...).   18. U ovome predmetu postupak se ticao prestanka radnog odnosa   podnositelja zahtjeva kod policije. I dok je u naprijed navedenoj presudi   Vilho Eskelinen Sud dao neiscrpan popis primjera „redovnih radnih   sporova“ na koje se članak 6. u načelu treba primjenjivati, on nije od   PRESUDA ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE   primjenjivosti toga članka isključio druge postupke povezane s radom. Sud   je stalno presuđivao da postupak koji se tiče prava bavljenja nekim   zanimanjem daje povoda „contestations“ (sporovima) o građanskim   pravima u smislu članka 6., stavka 1. (vidi predmete Philis v. Greece (br. 2),   27. lipnja 1997., stavak 45., Reports of Judgments and Decisions 1997-IV;   Gautrin and Others v. France, 20. svibnja 1998., stavak 35., Reports of   Judgments and Decisions 1998-III i W.R. v. Austria, br. 26602/95, stavci 25.   – 31., 21. prosinca 1999.).   19. Nadalje, na test Eskelinen, glede pitanja je li podnositelj zahtjeva   imao pristup sudu u odnosu na postupak koji se tiče njegovog prestanka   radnog odnosa, treba odgovoriti pozitivno. Sud u tom pogledu primjećuje da   je predmet podnositelja zahtjeva ispitalo Ministarstvo unutarnjih poslova, a   nakon toga Upravni sud i Ustavni sud. Hrvatski sustav je tako osigurao   „pravo na sud“ podnositelja zahtjeva, čiji jedan vid predstavlja pravo na   pristup sudu.   20. Slijedi da je članak 6. primjenjiv sa svoga građanskog naslova na   postupak o kojemu je riječ (vidi predmete Melek Sima Yılmaz v. Turkey,   br. 37829/05, stavak 19., 30. rujna 2008.; Olujić v. Croatia, br. 22330/05,   stavci 34. i 44., 5. veljače 2009. i Bayer v. Germany, br. 8453/04, stavak   39., 16. srpnja 2009.).   21. Sud nadalje smatra da prigovori podnositelja zahtjeva koji se tiču   nepostojanja usmene rasprave i duljine postupka koji se tiče prestanka   njegovog radnog odnosa nisu očigledno neosnovani u smislu članka 35.,   stavka 3. Konvencije. Sud Smatra da nisu nedopušteni ni po kojoj drugoj   osnovi. Stoga treba utvrditi da su dopušteni.   B. Osnovanost   1. Poštenost postupka   (a) Tvrdnje stranaka   22. Podnositelj zahtjeva tvrdi da je postupak za prestanak njegovog   radnog odnosa bio nepošten zbog pogrešnog tumačenja mjerodavnih   domaćih zakona od strane domaćih vlasti i zbog njegove nemogućnosti da   sudjeluje u tom postupku, ispituje svjedoke i izvodi dokaze.   23. Vlada tvrdi da je podnositelj zahtjeva dao svoju izjavu 11. prosinca   2001. godine u PU vukovarsko-srijemskoj u nazočnosti svojega odvjetnika.   (b) Ocjena Suda   24. U mjeri u kojoj se prigovor podnositelja zahtjeva odnosi na ocjenu   činjenica i primjenu prava od strane domaćih vlasti, Sud primjećuje da se to   tiče ishoda postupka za prestanak radnog odnosa podnositelja zahtjeva. U   PRESUDA ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE   tom pogledu Sud ponavlja da je, prema članku 19. Konvencije, njegova   dužnost osigurati poštivanje obveza koje su preuzele ugovorne stranke   Konvencije. Posebice, njegova funkcija nije baviti se činjeničnim ili   pravnim pogreškama koje je navodno počinio nacionalni sud, osim i samo u   onoj mjeri u kojoj su možebitno povrijedile prava i slobode zaštićene   Konvencijom. Štoviše, iako članak 6. Konvencije jamči pravo na pošteno   suđenje, on ne postavlja nikakva pravila o dopuštenosti dokaza ili načinu na   koje ih treba ocjenjivati, te su to stoga prvenstveno stvari koje trebaju   urediti domaće pravo i domaći sudovi (vidi predmete Schenk v. Austria,   presuda od 12. srpnja 1988., Series A br. 140, stavci 45.-46. i Garcia Ruiz   v. Spain, br. 30544/96, Reports of Judgments and Decisions 1999-I, stavak   28.).   25. Sud primjećuje da je podnositelj zahtjeva također ukazao na svoju   nemogućnost sudjelovanja u postupku za prestanak njegovog radnog odnosa   i primjećuje da uistinu niti u jednoj fazi nije održana nikakva usmena   rasprava u postupku.   26. U tom pogledu Sud ponavlja da članak 6. jamči pravo na pošteno   suđenje od strane suda. Sud primjećuje da je o predmetu podnositelja   zahtjeva u prvom stupnju odlučilo Ministarstvo unutarnjih poslova,   postupajući kao upravno tijelo. To tijelo, koje je jedno od ministarstava   hrvatske Vlade, i stoga ima izvršne ovlasti, ne može se smatrati sudom u   smislu članka 6. Konvencije.   27. Nakon toga predmet su ispitivali Upravni sud i Ustavni sud. Ustavni   sud odlučuje o predmetima na sjednicama i stoga ne održava ročišta za   raspravu. Stoga se pitanje koje se postavlja pred ovim Sudom tiče prava   podnositelja zahtjeva na usmenu raspravu u postupku pred Upravnim   sudom.   28. Sud primjećuje da članak 34. Zakona o upravnim sporovima   propisuje da u pravilu Upravni sud odlučuje u predmetima koji su pred njim   u nejavnoj sjednici. Iznimno, može održati usmenu raspravu. Isto tako   propisuje pravo stranke u postupku pred tim sudom da zatraži održavanje   usmene rasprave.   29. Sud nadalje primjećuje da u svojoj tužbi koju je podnio Upravnom   sudu dana 14. veljače 2003. godine podnositelj zahtjeva nije zatražio da se   održi usmena rasprava. Sudu nije dostavio nikakve druge dokaze iz kojih bi   bilo vidljivo da bi on bio postavio takav zahtjev u nekoj kasnijoj fazi   postupka pred Upravnim sudom. Sud stoga uzima utvrđenim da podnositelj   zahtjeva nije zatražio usmenu raspravu pred Upravnim sudom. Stoga mora   smatrati da se neosporno odrekao svoga prava na usmenu raspravu. Štoviše,   u njegovom se predmetu nisu, po mišljenju Suda, pojavila pitanja od javnog   interesa, koja bi takvu usmenu raspravu činila nužnom (vidi predmete   Schuler-Zgraggen v. Switzerland, 24. lipnja 1993., stavak 58., Series A br.   263; Zumtobel v. Austria, 21. rujna 1993., stavak 34., Series A br. 268-A i   Fischer v. Austria, 26. travnja 1995., stavak 44., Series A br. 312.).   PRESUDA ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE   30. Stoga nije došlo do povrede zahtjeva iz članka 6., stavka 1.   Konvencije u okolnostima ovoga predmeta.   2. Duljina postupka   (a) Tvrdnje stranaka   31. Podnositelj zahtjeva tvrdi da je duljina postupka za prestanak   njegovog radnog odnosa, osobito postupka pred Ustavnim sudom, premašila   zahtjeva razumnoga roka iz članka 6., stavka 1. Konvencije.   32. Vlada tvrdi da je postupak završen u razumnom roku.   (b) Ocjena Suda   33. Sud je prihvatio da u upravnom postupku razdoblje koje treba uzeti   u razmatranje može početi teći čak i prije sudskog postupka ako je prethodni   upravni postupak bio preduvjet ovoga drugoga (vidi, između drugih izvora   prava, predmete Janssen v. Germany, br. 23959/94, stavak 40., 20. prosinca   2001. i König v. Germany, od 28. lipnja 1978, Series A br. 27. stavak 98.).   U ovome predmetu zahtjev za pokretanje stegovnog postupka protiv   podnositelja zahtjeva podnesen je 30. listopada 2001. godine, ali stegovni   postupak nije nikada pokrenut.   34. Umjesto toga Ministar unutarnjih poslova je donio odluku o   prestanku radnog odnosa podnositelja zahtjeva. Podnositelj zahtjeva podnio   je tužbu Upravnom sudu dana 18. veljače 2002. godine. Sud stoga smatra da   je tada nastao „spor“ u smislu članka 6., stavka 1. (vidi, mutatis mutandis,   naprijed citirani predmet Janssen, stavak 40.). Razdoblje o kojemu je riječ   završilo je 13. lipnja 2007. godine kad je Ustavni sud donio svoju odluku.   Dakle, ono je trajalo pet godina, tri mjeseca i dvadeset pet dana, tijekom   kojih su donesene četiri odluke koje se tiču prestanka radnog odnosa   podnositelja zahtjeva, na dvije sudbene razine nadležnosti.   35. Sud ponavlja da se razumnost duljine ovog postupka treba ocijeniti u   svjetlu konkretnih okolnosti predmeta te s obzirom na kriterije iz sudske   prakse suda, a osobito složenost predmeta, ponašanje podnositelja i   mjerodavnih vlasti te važnost onoga radi čega podnositelj vodi postupak   (vidi Süßmann protiv Njemačke, 16 rujan 1996, str. 1172-73, § 48, Izvješće   o presudama i odlukama 1996-IV, i Gast i Popp protiv Njemačke, br.   29357/95, § 70, ECHR 2000).   36. Iako je upravno tijelo koje je sudjelovalo u postupku brzo odlučilo o   ovome predmetu, a isto tako i Upravni sud, gdje je postupak trajao nekoliko   mjeseci na svakoj instanci, isto se ne može reći za duljinu postupka pred   Ustavnim sudom, koji je trajao tri godine, devet mjeseci i dvadeset pet dana.   37. Iako Sud prihvaća da uloga čuvara Ustava koju ima Ustavni sud čini   osobito potrebnim da on ponekada uzima u obzir neka druga razmatranja, a   ne samo vremenski slijed po kojem su predmeti stavljani na popis, Sud   PRESUDA ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE     nalazi da je razdoblje koje premašuje tri godine i devet mjeseci za odluku o   predmetu podnositelja zahtjeva, a osobito s obzirom na ono što je bilo   dovedeno u pitanje za podnositelja zahtjeva, a to je prestanak njegovog   radnog odnosa, i ukupna duljina koja je dosegla oko pet godina, bilo   prekomjerno.   38. Stoga Sud smatra da je u ovome predmetu došlo do povrede članka   6., stavka 1. Konvencije zbog duljine postupka.   II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6., STAVKA 2. KONVENCIJE   39. Podnositelj zahtjeva prigovara na temelju članka 6., stavka 2.   Konvencije da je bilo povrijeđeno njegovo pravo da ga se smatra nevinim   zbog toga što mu je prekinut radni odnos zbog istih činjenica u odnosu na   koje je protiv njega bio pokrenut kazneni postupak, a u kojemu se nakon   toga odustalo od optužbe s osnova što nije počinio kazneno djelo.   Mjerodavni dio članka 6. glasi:   „…   2. Svatko optužen za kazneno djelo smatrat će se nevinim sve dok mu se ne   dokaže krivnja u skladu sa zakonom.   …“   A. Dopuštenost   1. Tvrdnje stranaka   40. Vlada tvrdi da članak 6., stavak 2. nije primjenjiv budući se   postupak koji se tiče prestanka radnog odnosa podnositelja zahtjeva ne   može smatrati postupkom koji se tiče odluke o optužbi za kazneno djelo   protiv njega. U postupku o kojemu je riječ, ispitivana je sukladnost   ponašanja podnositelja zahtjeva s njegovim dužnostima kao državnog   službenika u policiji.   41. Podnositelj zahtjeva pobija ove tvrdnje i naglašava istovjetnu   činjeničnu osnovu kaznenog postupka protiv njega i osnova za prestanak   njegovog radnog odnosa.   2. Ocjena Suda   42. Sud na početku primjećuje da je podnositelj zahtjeva optužen pred   Općinskim sudom u Vukovaru da je, kao pomoćnik zapovjednika za   kriminalističku obradu i očevide u prometu te vršitelj dužnosti zapovjednika   Policijske postaje Vukovar, zanemario svoju dužnost u odnosu na prometnu   nesreću koju je uzrokovao policijski automobil te da je stoga počinio   PRESUDA ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE     kazneno djelo zloporabe položaja i ovlasti. Stoga je, u svrhu članka 6.,   podnositelj zahtjeva optužen za kazneno djelo koje opravdava primjenu te   odredbe u odnosu na taj kazneni postupak.   43. Ostaje pitanje je li bilo veza između kaznenog postupka i paralelnog   postupka koji se tiče prestanka radnog odnosa podnositelja zahtjeva, koje bi   opravdale proširenje opsega članka 6., stavka 2., da pokrije ovaj drugi   postupak.   44. S tim u vezi Sud ponavlja da opseg članka 6., stavka 2. nije   ograničen na kazneni postupak koji je u tijeku protiv podnositelja zahtjeva   (vidi predmete Allenet de Ribemont v. France, 10. veljače 1995-, Series A   br. 308, stavak 35. i Diamantides v. Greece (br. 2), br. 71653/01, stavci 34.-   35.). Sud je također pronašao odredbu primjenjivu na sudske odluke   donesene nakon prestanka takvog postupka (vidi, osobito, slijedeće presude:   Minelli v. Switzerland, 25. ožujka 1983., Series A br. 62 i Lutz, Englert and   Nölkenbockhoff v. Germany, 25. kolovoza 1987., Series A br. 123) ili nakon   oslobađajuće presude (vidi predmete Sekanina v. Austria, 25. kolovoza   1993., Series A br. 266-A; Rushiti v. Austria, br. 28389/95, 21. ožujka 2000.   i Lamanna v. Austria, br. 28923/95, 10. srpnja 2001.). Te se presude tiču   postupka koji se odnosi na stvari kao što su obveza okrivljenika da snosi   sudske troškove i izdatke za kazneni progon, zahtjev za naknadu njegovih   nužnih troškova (ili nužnih troškova njegovih nasljednika) ili naknadu za   nezakonito pritvaranje, stvari za koje se utvrdilo da predstavljaju posljedicu   i prate kazneni postupak. Opseg članka 6., stavka 2. isto se tako proteže na   razne upravne postupke koji se vode istovremeno s kaznenim postupkom   protiv podnositelja zahtjeva ili nakon završetka kaznenog postupka koji nije   okončan presudom kojom je okrivljenik proglašen krivim (vidi predmete   Stavropoulos v. Greece, br. 35522/04, 27. rujna 2007., Paraponiaris   v. Greece, br. 42132/06, 25. rujna 2008.).   45. Sud nadalje ponavlja da nije namjera Konvencije jamčiti teorijska ili   iluzorna, nego praktična i djelotvorna prava (vidi predmete Airey v. Ireland,   9. listopada 1979., Series A br. 32, stavak 24. i Puig Panella v. Spain, br.   1483/02, stavak 50., 25. travnja 2006.).   46. Glede ovoga predmeta Sud primjećuje da je postupak koji se tiče   prestanka radnog odnosa podnositelja zahtjeva tekao paralelno s kaznenim   postupkom protiv njega i da utvrđenja upravnih tijela nisu imala nikakav   utjecaj ili negativan prejudicirajući učinak na istragu u kaznenom postupku.   47. Međutim, Sud smatra da kad kazneni postupak završi prije podizanja   formalnog optužnog akta, bez obzira na osnovu za obustavu tog postupka,   nepostojanje osuđujuće presude u kaznenom postupku protiv neke osobe   sačuvat će se, uz poštivanje načela presumpcije nevinosti, u svakom drugom   postupku, bez obzira na njegovu narav, uključujući i postupak prestanka   radnog odnosa te osobe u državnoj službi (vidi, mutatis mutandis, predmet Y   v. Norway, br. 56568/00, stavak 41., ECHR 2003-II (izvaci)). Stoga se   članak 6., stavak 2. primjenjuje na okolnosti ovoga predmeta.   PRESUDA ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE     48. Sud nadalje primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u   smislu članka 35., stavka 3. Konvencije. Isto tako primjećuje da nije   nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga ga treba proglasiti dopuštenim.   B. Osnovanost   1. Tvrdnje stranaka   49. Podnositelj zahtjeva tvrdi da odluka o prestanku njegovog radnog   odnosa predstavlja povredu njegovoga prava da ga se smatra nevinim i da su   upravne vlasti utvrdile da je on počinio djelo činjenično jednako kaznenom   djelu u odnosu na koje je državno odvjetništvo odustalo od kaznenog   progona iz razloga što on nije počinio bilo koje kazneno djelo koje se   progoni po službenoj dužnosti.   50. Vlada tvrdi da se kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva tiče   kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti, a da su upravne vlasti i   Upravni sud vodile postupak koji se tiče prestanka radnog odnosa   podnositelja zahtjeva s osnova da je počinio tešku povredu radne discipline.   Kaznena odgovornost i odgovornost za povredu radne discipline neovisne   su jedna o drugoj i nepostojanje prve ne isključuje postojanje one druge.   Elementi kaznenog djela i povrede radne discipline mogu se preklapati, ali,   bez obzira na nečiju kaznenu odgovornost, upravna tijela koja odlučuju o   povredama službene dužnosti neovisna su u svojoj procjeni činjenica i   dokaza te donošenju svojih zaključaka o stegovnoj odgovornosti neke   osobe.   51. U predmetu podnositelja zahtjeva tijela koja odlučuju u postupku o   prestanku radnog odnosa podnositelja zahtjeva nisu bila vezana nalazima ili   rezultatom kaznenog postupka. Ta su tijela izvršila svoju vlastitu ocjenu   ponašanja podnositelja zahtjeva u njegovom svojstvu policijskog   službenika, na osnovi dokaza koji su im bili dostupni.   2. Ocjena Suda   52. Sudska praksa Suda utvrđuje da je predmnijeva nevinosti   povrijeđena ako izjava javne službene osobe koja se tiče osobe optužene za   kazneno djelo odražava mišljenje da je on kriv, osim ako je to dokazano u   skladu sa zakonom. Dovoljno je, čak i kad nema nikakvog formalnog   nalaza, da postoji neko obrazloženje koje sugerira da ta službena osoba   smatra tu osobu krivom (vidi predmete Daktaras v. Lithuania, br. 42095/98,   stavak 41., ECHR 2000-X i A.L. v. Germany, br. 72758/01, stavak 31., 28.   travnja 2005.). Predstavlja li izjava javne službene osobe povredu načela   predmnijeve nevinosti treba utvrditi u kontekstu osobitih okolnosti u kojima   je izjava dana (vidi naprijed citirani predmet Daktaras, stavak 43.). Opseg   članka 6., stavka 2. štoviše nije ograničen na kazneni postupak koji je u   PRESUDA ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE     tijeku, nego se proteže na sudske odluke donesene nakon što se odustalo od   kaznenog progona (vidi naprijed citirani predmet Nölkenbockhoff, stavak   37. i naprijed citirani predmet Capeau, stavak 25.) ili nakon oslobađajuće   odluke (vidi, osobito, naprijed citirane predmete Sekanina v. Austria, stavak   30; O. v. Norway, br. 29327/98, ECHR 2003-II i Grabchuk v. Ukraine, br.   8599/02, stavak 42., 21. rujna 2006.).   53. Glede ovoga predmeta, Sud primjećuje da se Ustavni sud, kad je   odbio ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva, pozvao na različit standard   dokaza koji se traži u stegovnom postupku od onoga koji se traži za   osuđujuću odluku u kaznenom postupku. Sud ponavlja da je prihvatio   opravdanost sličnog obrazloženja u kontekstu građanske odgovornosti za   izvanugovornu štetu. U odnosu na ovu posljednju Sud je presudio (naprijed   citirani predmet Y v. Norway) da :   “41. …činjenica da je neka radnja koja može dovesti do građanskog zahtjeva za   naknadu na temelju prava o izvangovornoj odgovornosti za štetu također pokrivena   objektivnim konstitutivnim elementima kaznenog djela, ne bi mogla, bez obzira na   njenu težinu, osigurati dostatnu osnovu za to da se neka osoba navodno odgovorna za   djelo u kontekstu predmeta za izvanugovornu odgovornost za štetu smatra „optuženom   za kazneno djelo“. Ni činjenica da se dokazi iz kaznenog postupka koriste da se utvrde   građanskopravne posljedice tog djela ne bi mogla opravdati takvu karakterizaciju. Inače   bi, kako pravilno ukazuje Vlada, članak 6., stavak 2. dao odluci o oslobađaju od   kaznene odgovornosti neželjeni učinak sprečavanja mogućnosti žrtve da zatraži   naknadu štete na temelju građanskog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu,   povlačeći za sobom arbitrarno i nerazmjerno ograničenje njegovoga ili njezinoga prava   na pristup sudu na temelju članka 6., stavka 1. Konvencije. To bi onda moglo dati   počinitelju koji je oslobođen, a koji bi bio smatran odgovornim prema građanskom   teretu dokaza, nepripadajuću prednost da izbjegne svaku odgovornost za svoje radnje.   Takvo široko tumačenje ne bi bilo poduprto niti formulacijom članka 6., stavka 2., niti   bilo kojom zajedničkom osnovom u nacionalnim sustavima unutar zajednice   Konvencije. Upravo suprotno, u značajnom broju država ugovornica, oslobađanje od   kaznene odgovornosti ne sprječava utvrđenje građanske odgovornosti u odnosu na iste   činjenice.   Stoga Sud smatra da, iako oslobađanje od kaznene odgovornosti treba biti zadržano   u postupku za naknadu štete, ono ne treba sprečavati utvrđenje građanske odgovornosti   za plaćanje naknade štete koja proizlazi iz istih činjenica na osnovi manje strogog tereta   dokaza (vidi, mutatis mutandis, predmet X v. Austria, no. 9295/81, odluka Komisije od   6. listopada 1992., Decisions and Reports (D.R.) 30, str. 227; M.C. v. the United   Kingdom, br. 11882/85, odluka od 7. listopada 1987., D.R. 54, str. 162).   42. Međutim, ako nacionalna odluka o naknadi štete sadrži izjavu koja imputira   kaznenu odgovornost tuženika, to može dovesti do pitanja koje spada u doseg članka 6.,   stavka 2: Konvencije.   43. Sud će stoga ispitati pitanje jesu li domaći sudovi postupali na takav način ili   upotrijebili takve izraze u svom obrazloženju koji stvaraju jasnu vezu između kaznenog   predmeta i postupka za naknadu štete koji iz njega proizlazi, kako bi opravdali prošireni   opseg primjene članka 6., stavka 2. na ovo drugo.“   PRESUDA ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE     54. Sud prvo primjećuje da podnositelj zahtjeva u postupku koji se tiče   prestanka njegovog radnog odnosa nije bio proglašen krivim za kazneno   djelo, nego za povredu radne discipline.   55. Glede utvrđenja u kaznenom postupku protiv podnositelja zahtjeva,   Sud primjećuje da se od istih optužbi protiv podnositelja zahtjeva odustalo   jer je državno odvjetništvo smatralo da ponašanje podnositelja zahtjeva u   spornoj prilici nije predstavljalo kazneno djelo za koje se progoni po   službenoj dužnosti. Međutim, u tom postupku nije bilo utvrđeno da   podnositelj zahtjeva nije počinio djela o kojima je riječ. S tim u vezi nije   obavljena nikakva ocjena. U takvim okolnostima, tijela koja vode postupak   za prestanak radnog odnosa podnositelja zahtjeva bila su slobodna izvršiti   svoju vlastitu ocjenu je li podnositelj zahtjeva djelovao na način kako mu se   to stavlja na teret. Ministarstvo unutarnjih poslova je utvrdilo da podnositelj   zahtjeva nije propisno evidentirao i izvijestio o prometnoj nesreći u kojoj je   sudjelovalo policijsko vozilo. Ti su nalazi bili dostatni da se utvrdi povreda   radne discipline od strane podnositelja zahtjeva. Sud smatra da je upravno   tijelo bilo ovlašteno i sposobno neovisno utvrditi činjenice predmeta pred   njim. Pri tome Sud ne smatra da je bila dana bilo kakva izjava koja bi   dovela u pitanje pravo podnositelja zahtjeva da ga se smatra nevinim.   56. S obzirom na to, Sud smatra da odluka o prestanku radnog odnosa   podnositelja zahtjeva nije bila protivna pravu zajamčenom u članku 6.,   stavku 2. Konvencije.   III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE   57. Podnositelj zahtjeva nadalje prigovara da nije imao nikakvo   djelotvorno pravno sredstvo na raspolaganju u odnosu na svoj prigovor o   poštenosti postupka koji se tiče prestanka njegovog radnog odnosa i   njegovog prigovora koji se tiče njegovoga prava da ga se smatra nevinim.   Pozvao se na članka 13. Konvencije koji glasi:   „Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima   pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju   kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.“   58. Sud na početku primjećuje da je prigovor podnositelja zahtjeva na   temelju članka 13. Konvencije povezan s njegovim prigovorima na temelju   članka 6. Konvencije, koji su dvostruki (vidi stavak 23. ove presude). Sud   će nastaviti s odvojenim ispitivanjem ta dva vida navodne povrede članka   13.   59. Glede prigovora podnositelja zahtjeva koji se tiču poštenosti   postupka za prestanak njegovog radnog odnosa, Sud primjećuje da je imao   mogućnost podnijeti žalbu protiv prvostupanjske odluke, upravnu tužbu i   ustavnu tužbu.   PRESUDA ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE     60. Glede prigovora podnositelja zahtjeva koji se tiče povrede   njegovoga prava da ga se smatra nevinim, Sud primjećuje da je mogao   podnijeti ustavnu tužbu.   61. U vezi s oba vida članka 13. Sud ponavlja da ova odredba ne jamči   uspjeh upotrjebljenog pravnog sredstva.   62. S obzirom na naprijed navedeno, Sud smatra da je ovaj dio zahtjeva   očigledno neosnovan te ga treba odbaciti u skladu s člankom 35., stavcima   3. i 4. Konvencije.   IV. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   63. Članak 41. Konvencije predviđa:   „Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a   unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu   odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“   A. Šteta   64. Podnositelj zahtjeva potražuje 59.000 eura (EUR) na ime imovinske   štete i 30.000 EUR na ime neimovinske štete.   65. Vlada tvrdi da nema nikakve osnove za dosuđivanje bilo kakve   imovinske štete. Glede zahtjeva u odnosu na neimovinsku štetu, smatraju da   je zahtjev prekomjeran.   66. Sud ne razabire nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i   navodne imovinske štete; stoga odbija ovaj zahtjev. S druge strane,   podnositelju zahtjeva dosuđuje iznos od 3.100 EUR na ime neimovinske   štete, uz sav porez koji bi mogao biti zaračunat podnositelju zahtjeva.   B. Troškovi i izdaci   67. Podnositelj zahtjeva potražuje 3.000 EUR za svoje pravno   zastupanje.   68. Vlada nije dala nikakve primjedbe u odnosu na zatraženi iznos.   69. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na   naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj se dokaže da ih je stvarno   i neophodno pretrpio i da je njihova visina bila razumna. U ovome   predmetu, uzimajući u obzir informacije koje posjeduje, i naprijed navedene   kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 2.000 EUR za postupak   pred njim, uz sav porez koji bi mogao biti zaračunat podnositelju zahtjeva   na taj iznos.   C. Zatezna kamata   70. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj   kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.   PRESUDA ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE     IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO   1. proglašava da je prigovor koji se odnosi na poštenost i duljinu postupka   za prestanak radnog odnosa podnositelja zahtjeva kao i prigovor koji se   tiče njegovoga prava da ga se smatra nevinim dopušten, a ostatak   zahtjeva nedopušten;   2. presuđuje da nije došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije u   odnosu na poštenost postupka za prestanak radnog odnosa podnositelja   zahtjeva;   3. presuđuje da je došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije u   odnosu na duljinu postupka za prestanak radnog odnosa podnositelja   zahtjeva;   4. presuđuje da nije došlo do povrede članka 6., stavka 2. Konvencije   5. presuđuje   (a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba isplatiti, u roku od tri   mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44.   stavkom 2. Konvencije, slijedeće iznose koje je potrebno preračunati u   hrvatske kune prema tečaju važećem na dan namirenja:   (i) 3.100 EUR (tri tisuće i sto eura) na ime nematerijalne štete uz sav   porez koji bi se mogao zaračunati podnositelju zahtjeva,   (ii) 2.000 EUR (dvije tisuće eura) na ime troškova i izdataka, uz sav   porez koji bi se mogao zaračunati podnositelju zahtjeva,   (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na   prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je   jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom   razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;   6. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.   Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana   15. srpnja 2010. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.   Søren Nielsen   Tajnik   Christos Rozakis   Predsjednik