9224/06

VIJEĆE EUROPE   EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   PRVI ODJEL   PREDMET BRAJOVIĆ-BRATANOVIĆ PROTIV HRVATSKE   (Zahtjev br. 9224/06)   PRESUDA   STRASBOURG   9. listopada 2008.   PRESUDA BRAJOVIĆ-BRATANOVIĆ PROTIV HRVATSKE   U predmetu Brajović-Bratanović protiv Hrvatske,   Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:   Christos Rozakis, predsjednik,   Nina Vajić,   Khanlar Hajiyev,   Dean Spielmann,   Sverre Erik Jebens,   Giorgio Malinverni,   George Nicolaou, suci,   i André Wampach , zamjenik tajnika Odjela,   nakon vijećanja zatvorenog za javnost 18. rujna 2008. godine,   donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:   POSTUPAK   1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 9224/06) protiv   Republike Hrvatske kojega je državljanka Sjedinjenih Američkih Država, gđa Sofija   Brajović-Bratanović ("podnositeljica zahtjeva") podnijela Sudu na temelju članka 34.   Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija") dana 16. veljače   2006. godine.   2. Hrvatsku Vladu ("Vlada") je zastupala njena zastupnica gđa Š. Stažnik.   3. Dana 18. rujna 2007. godine Sud je odlučio Vladu obavijestiti o zahtjevu. Također je   odlučio istovremeno donijeti odluku o osnovanosti i dopuštenosti zahtjeva (članak 29., stavak   3.).   ČINJENICE   I. OKOLNOSTI PREDMETA   4. Podnositeljica zahtjeva rođena je 1946 i živi u mjestu Bethesda, Sjedinjene Američke   Države.   5. Podnositeljica zahtjeva je vlasnica stana u Cavtatu, Hrvatska. U rujnu 1995. godine   Sabor je donio zakon koji uređuje privremeno korištenje imovine osoba koje su napustile   Hrvatsku (Zakon o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom – u   daljnjem tekstu „Zakon o preuzimanju imovine“) koji je jedinicama lokalne samouprave dao   ovlast u tu imovinu privremeno smjestiti druge osobe.   6. Godine 1992. R., policajac, nasilno je uselio u stan podnositeljice zahtjeva u Cavtatu,   Hrvatska. Dana 25. rujna 1995. godine Stambena komisija Konavle dodijelila mu je status   izbjeglice i legalizirala njegovo zauzimanje stana podnositeljice zahtjeva. Dana 30. siječnja   2002. godine podnositeljica zahtjeva podnijela je zahtjev Stambenoj komisiji za povrat svoje   imovine.   7. Dana 11. siječnja 2002. godine podnositeljica zahtjeva pokrenula je građanski   postupak pred Općinskim sudom u Dubrovniku, tražeći iseljenje R.-a. Dana 27. veljače 2002.   godine utvrđeno je da je zahtjev nedopušten zbog nenadležnosti. Podnositeljica zahtjeva se   žalila.   PRESUDA BRAJOVIĆ-BRATANOVIĆ PROTIV HRVATSKE   8. Dana 29. kolovoza 2002. godine podnositeljica zahtjeva podnijela je zahtjev   Ministarstvu za javne radove, obnovu i graditeljstvo, tražeći poništenje odluke kojom je R.   bio ovlašten koristiti njen stan.   9. Dana 30. kolovoza 2002. godine Županijski sud u Dubrovniku ukinuo je presudu   Općinskog suda u Dubrovniku od 27. veljače 2002. godine, te je predmet vraćen općinskom   sudu na ponovljeni postupak.   10. Dana 1. listopada 2002. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama   Zakona o područjima od posebne državne skrbi („Izmjene i dopune iz 2002.“). Njime je   prenesena nadležnost u ovoj stvari sa stambenih komisija (koje su bile ukinute) na   Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo (“Ministarstvo”).   11. Dana 25. listopada 2003. godine Općinski sud u Dubrovniku prihvatio je tužbeni   zahtjev i naložio iseljenje R.-a. R. se žalio.   12. Dana 12. prosinca 2003. godine Ministarstvo je ukinulo odluku Komisije za   preuzimanje imovine kojom je R. bio ovlašten koristiti stan podnositeljice zahtjeva, ali je i   navelo da R. ima pravo na stambeno zbrinjavanje na temelju članka 7. Zakona o područjima   od posebne državne skrbi.   13. Dana 17. veljače 2005. godine Županijski sud ukinuo je presudu Općinskog suda u   Dubrovniku od 25. listopada 2003. godine jer R.-u nije bio osiguran nikakav alternativni   smještaj. Stoga je predmet vraćen općinskom sudu na daljnje ispitivanje. Dana 12. svibnja   2006. godine podnositeljica zahtjeva podnijela je zahtjev Vrhovnom sudu prigovarajući   duljini postupka. U pismu od 26. svibnja 2006. godine Vrhovni sud je uputio Općinski sud u   Dubrovniku da ubrza postupak.   14. Dana 31. svibnja 2006. godine Općinski je sud ponovno prihvatio tužbeni zahtjev   podnositeljice zahtjeva i naložio iseljenje R.-a. R. se žalio protiv te presude Županijskome   sudu u Dubrovniku. Dok je postupak u tome predmetu bio u tijeku pred tim sudom,   podnositeljica zahtjeva se još jednom obratila Vrhovnome sudu, prigovarajući duljini   postupka. U pismu od 11. rujna 2006. godine Vrhovni sud je uputio Županijski sud da ubrza   postupak i donese presudu.   15. Dana 2. listopada 2006. godine Županijski je sud ponovno ukinuo presudu općinskoga   suda i u skladu s tim još jednom o toga suda zatražio da ispita zahtjeve podnositeljice   zahtjeva. Općinski sud je u presudi od 27. ožujka 2007. godine, kao i u svojim prethodnim   presudama, presudio u korist podnositeljice zahtjeva. R. se žalio protiv te presude i postupak   po žalbi je sada u tijeku pred Županijskim sudom u Dubrovniku.   II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO   A. Mjerodavno zakonodavstvo   1. Zakon o preuzimanju imovine   16. Slijede mjerodavni članci Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju   određenom imovinom (Narodne novine, br. 73/1995 i 7/1996):   Člankom 2. stavkom 2. imovina koja je pripadala osobama koje su napustile Hrvatsku   nakon 17. listopada 1990. godine stavljena je pod privremenu upravu i na korištenje države.   Člankom 5. su, inter alia, komisije za preuzimanje imovine ovlaštene dati privremeno u   posjed imovinu iz članka 2. izbjeglicama, prognanicima ili osobama čija je imovina uništena u   ratu.   PRESUDA BRAJOVIĆ-BRATANOVIĆ PROTIV HRVATSKE   2. Program povratka i Zakon o prestanku važenja   17. Članak 9. Programa povratka (Program povratka i zbrinjavanja prognanika, izbjeglica   i raseljenih osoba, Narodne novine, br. 92/1998) propisivao je kako slijedi:   „Osobe s hrvatskim dokumentima koje su vlasnici imovine u Republici Hrvatskoj u čijoj su imovini   privremeno zbrinute druge osobe, mogu se javiti gradskim/općinskim stambenim komisijama i zatražiti   povrat imovine u posjed. Stambena komisija će u roku od pet (5) dana u pisanom obliku obavijestiti   vlasnika-povratnika o statusu imovine. Na temelju dokaza o vlasništvu, stambena komisija u roku od 7 dana   izdaje rješenje o ukidanju rješenja o privremenom korištenju i tražit od privremenog korisnika da oslobodi   objekt. Stambena komisija u roku od 7 dana dostavlja pisano rješenje zakonskome vlasniku i privremenom   korisniku. U rješenju se navodi rok za iseljenje i ponudu alternativnog smještaja za privremenoga korisnika   u kući ili stanu u vlasništvu države.   … U slučaju da privremeni korisnik ne oslobodi imovinu u naznačenom roku, stambena komisija će podnijeti   tužbu za iseljenje nadležnom općinskom sudu u roku od 7 dana. Sud će odlučivati o predmetu po skraćenom   postupku. Odluka suda bit će izvršna. Moguća žalba uložena na presudu neće odgoditi njeno izvršenje ili   odgoditi vraćanje u posjed imovine zakonskom vlasniku.“   18. Članci 2. stavak 3. i članak 2. stavak 4. Zakona o prestanku važenja (Zakon o   prestanku važenja Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanu određenom imovinom,   Narodne novine, br. 101/1998) propisivao je da se Program povratka primjenjuje na postupke   u vezi s privremenim korištenjem, upravljanjem i nadzorom imovine osoba koje su napustile   Hrvatsku i da će te postupke provoditi u provom stupnju stambene komisije, a u drugom   stupnju općinski sudovi. Oni su trebali primjenjivati Zakon o općem upravnom postupku.   19. Članci 7., 9. i 17. Zakona o područjima od posebne državne skrbi (Narodne novine,   br. 44/1996, 57/1996 (errata), 124/1997, 73/2000, 87/2000 (errata), 69/2001, 94/2001,   88/2002, 26/2003 (pročišćeni tekst) i 42/2005), prema Izmjenama i dopunama iz 2002.   godine, dali su pravo privremenom korisniku na stambeno zbrinjavanje.   Članak 24. (donesen 14. srpnja 2000. godine, objavljen u Narodnim novinama br. 73 od   21. srpnja 2000., stupio na snagu 29. srpnja 2000. godine) obvezuje Ministarstvo da osigura   alternativni smještaj korisniku u roku od 6 mjeseci od zahtjeva vlasnika za povrat imovine, a   ako to Ministarstvo ne učini, vlasnik ima pravo tražiti zaključenje ugovora o najmu kojime   korisnik unajmljuje prostor, a Ministarstvo vlasniku plaća najamninu.   Članak 27. obvezuje Ministarstvo platiti naknadu štete koju je pretrpio vlasnik koji je   podnio zahtjev za povrat svoje imovine prije 30. listopada 2002., ali kojemu imovina nije bila   vraćena prije toga datuma.   20. Odluka o visini naknade vlasnicima za pretrpljenu štetu (Narodne novine, br. 68/2003)   određuje visinu te naknade u iznosu od sedam hrvatskih kuna (HRK) po kvadratnom metru.   4. Zakon o vlasništvu   21. Mjerodavni su sljedeći članci Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima   (Narodne novine, br. 91/1996, 73/2000 i 114/2001):   Članak 161., stavak 1. daje pravo vlasniku na predaju posjeda stvari od svake osobe koja   posjeduje njegovu stvar.   Članak 163., stavak 1. daje pravo svakome koji ima pravo koje ovlašćuje na posjed (tj.   ako ima pravo na posjed) da odbije vratiti imovinu njenome vlasniku.   PRESUDA BRAJOVIĆ-BRATANOVIĆ PROTIV HRVATSKE   5. Zakon o sudovima   22. Mjerodavni dio Zakona o sudovima (Narodne novine, br. 150 od 21. prosinca 2005.,   stupio na snagu 1. siječnja 2006.) glasi kako slijedi:   Članak 4.   „(1) Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku   odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.   …“   Članak 27.   „(1) Stranka u sudskom postupku koja smatra da nadležni sud nije odlučio u razumnom roku o   njezinom pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo, može neposredno višem sudu uputiti   zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.   …“   Članak 28.   (1) Ako sud iz članka 27. ovoga Zakona utvrdi da je zahtjev podnositelja osnovan, odredit će rok u   kojem sud pred kojim je postupak u tijeku mora odlučiti o pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi za   kažnjivo djelo podnositelja zahtjeva, te odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog   povrede njegovog prava na suđenje u razumnom roku.   … (3) Protiv rješenja o zahtjevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku može se u roku od 15 dana   podnijeti žalba Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske   žalba nije dopuštena ali se može pokrenuti ustavna tužba.   6. Ustavni zakon o Ustavnom sudu   23. Mjerodavni dio Ustavnoga zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne   novine, br. 49/2002 od 3. svibnja 2002. godine – „Ustavni zakon o Ustavnom sudu“) glasi   kako slijedi:   Članak 63.   “(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju   kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi kažnjivog djela nije u razumnom roku odlučio sud   ….   (2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu… Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje   akta kojim će taj sud meritorno odlučiti...   (3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni će sud odrediti primjerenu naknadu koja pripada   podnositeljici zbog povrede njegova ustavnog prava….Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku   od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.”   B. Sudska praksa Vrhovnog suda   24. U nizu odluka (npr. u predmetima br. Rev-291/1999-2 od 11. rujna 2002., Rev-   1157/02-2 od 21. studenog 2002. i Rev-1289/00-02 od 6. studenog 2003.), počevši s odlukom   br. Rev-574/02-2 od 23. travnja 2002. godine Vrhovni sud je tumačio odnos između Zakona o   vlasništvu i Zakona o prestanku kako slijedi:   PRESUDA BRAJOVIĆ-BRATANOVIĆ PROTIV HRVATSKE   „Nadležnost za donošenje odluke o zahtjevu vlasnika za povrat imovine koju je upravnim vlastima dao   Zakon o prestanku ne isključuje opću sudsku nadležnost u toj stvari na temelju Zakona o vlasništvu. Stoga o   osnovanosti građanske tužbe za predaju stvari, na temelju članka 161., stavka 1. Zakona o vlasništvu   podnesene sudu protiv privremenoga korisnika od strane vlasnika imovine koja je bila preuzeta na temelju   Zakona o preuzimanju, treba odlučiti a ne proglasiti je nedopuštenom zbog nenadležnosti.„   25. U svojim je odlukama br. Rev-967/00-2 od 30. rujna 2004. i Rev-1444/02-2 od 29.   lipnja 2004. godine Vrhovni sud dao daljnje tumačenje odnosa između Zakona o vlasništvu i   Zakona o prestanku kao o Programa povratka:   „Pravo korištenja predmetnih nekretnina nije prestalo samim ukidanjem rješenja Komisije za privremeno   preuzimanje i korištenje određene imovine, budući da je obveza predaje nekretnina vlasniku vezana uz   obvezu države da privremenom korisniku osigura alternativni smještaj.   Slijedi da privremeni korisnik nije u obvezi platiti tužiteljici naknadu za korištenje njene imovine, jer on   ostaje bona fide posjednik, budući mu je dodijeljen alternativni smještaj.   PRAVO   I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1.   26. Podnositeljica zahtjeva prigovara da joj je produljena nemogućnost povrata posjeda   njenoga stana u Cavtatu povrijedila njeno pravo na mirno uživanje njenoga vlasništva, kako je   propisano u članku 1. Protokola br. 1. koji glasi kako slijedi:   "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti   svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima   međunarodnoga prava.   Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra   potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili   drugih doprinosa ili kazni."   27. Vlada je osporila tu tvrdnju.   A. Dopuštenost   1. Sukladnost ratione temporis   28. Vlada prvo tvrdi da su domaće vlasti odgovorne samo za radnje, odluke i događaje   koji su se desili nakon 5. studenog 1997. godine, datuma kad je Konvencija stupila na snagu u   odnosu na Hrvatsku. Stoga je miješanje u prava podnositeljice zahtjeva uzrokovano   zakonodavstvom koje je doneseno prije stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku   izvan nadležnosti Suda ratione temporis.   29. Podnositeljica zahtjeva tvrdi da su se navodne povrede nastavile nakon datuma   ratifikacije. Stoga je, po njenom mišljenju, Sud nadležan ispitati ih.   30. Sud primjećuje da se u ovome predmetu prigovor podnositeljice zahtjeva tiče trajne   situacije. Stoga je Sud nadležan ratione temporis ispitati prigovor ukoliko se on tiče nastavka   ove situacije nakon 5. studenog 1997. godine.   PRESUDA BRAJOVIĆ-BRATANOVIĆ PROTIV HRVATSKE   2. Iscrpljenje domaćih pravnih sredstava   31. Vlada nadalje tvrdi da podnositeljica zahtjeva nije iscrpila domaća pravna sredstva   time što nije zatražila povrat posjeda stana od mjerodavnoga ministarstva, te nije zatražila   naknadu štete na temelju članka 27., stavka 4. Zakona o područjima od posebne državne   skrbi. Isto je tako propustila tražiti, na temelju članka 24. istoga Zakona, zaključenje ugovora   o najmu između nje i Ministarstva, kojime bi se stan o kojemu je riječ iznajmio R.-u, a   Ministarstvo plaćalo najamninu dok se ne bi našao alternativni smještaj za R.-a.   32. Podnositeljica zahtjeva prvo tvrdi da je tražila povrat posjeda svojega stana i da je   Ministarstvo zaista donijelo odluku u tom smislu, ali da nakon toga nije osiguralo povrat   njenoga stana.   33. Sud smatra da prigovor Vlade glede iscrpljenja domaćih pravnih sredstava pokreće   pitanja koja su blisko povezana sa osnovanošću prigovora podnositeljice zahtjeva na temelju   članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. Stoga, kako ne bi prejudicirali ovo drugo, Sud   odlučuje ovo pitanje pridružiti razmatranju osnovanosti predmeta. Nadalje, Sud primjećuje da   ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35., stavka 3. Konvencije. Isto tako   bilježi da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.   B. Osnovanost   34. Podnositeljica zahtjeva tvrdi da duljina razdoblja kroz koje je njena imovina bila u   posjedu R.-a, iako on nije bio ni izbjeglica ni prognanik, nije imalo nikakvo opravdanje.   35. Vlada tvrdi da se miješanje o kojemu se radi osnivalo na Zakonu o preuzimanju   imovine, i da mu je bio cilj zaštititi imovinu koja je ostala iza osoba koje su napustile   Hrvatsku tijekom Domovinskoga rata te osigurati stambeni smještaj za veliki broj potrebitih   osoba, a što je bila posljedica rata. Nadalje tvrde da su poduzete mjere bile razmjerne   legitimnom cilju kojemu se težilo.   36. Sud primjećuje da nije sporno da je došlo do miješanja u pravo podnositeljice zahtjeva   na vlasništvo budući je njen stan bio dodijeljen drugoj osobi i da ga ona nije mogla koristiti   kroz produljeno vremensko razdoblje.   37. Sud nadalje bilježi da podnositeljica zahtjeva nije bila lišena svog vlasničkog prava.   Stoga je miješanje kojemu se prigovara predstavljalo kontrolu korištenja imovine u smislu   drugoga stavka članka 1. Protokola br. 1. (vidi, mutatis mutandis, predmet Immobiliare Saffi   v. Italy [GC], br. 22774/93, st. 46. i 48., ECHR 1999-V, i Scollo v. Italy, presuda od 28. rujna   1995., Series A br. 315-C, str. 52., st. 27.). Kako bi ispunili uvjete iz drugoga stavka, treba   dokazati da je mjera koja predstavlja kontrolu korištenja bila zakonita, da je bila „u skladu s   općim interesom“ i da je postojao razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih   sredstava i cilja koji se nastojao postići (vidi naprijed citirani predmet Bimer, stavak 52.).   38. Kako bi se provjerilo je li postignuta poštena ravnoteža između zahtjeva općega   interesa zajednice i zahtjeva da se štite temeljna prava pojedinca, Sud mora ispitati je li   podnositeljica zahtjeva morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret zbog nedjelovanja   države (vidi predmet Broniowski v. Poland [GC], br. 31443/96, st. 150., ECHR 2004-V, i   naprijed citirani predmet Kirilova and Others v. Bulgaria, st. 106.).   39. Sud prihvaća tvrdnju Vlade, koju podnositeljica zahtjeva ne osporava, da se miješanje   o kojemu se radi osnivalo na zakonu, i to na Zakonu o preuzimanju imovine, i da mu je   legitimni cilj bio odgovoriti na povećanje stambenih potreba uzrokovanih Domovinskim   ratom u Hrvatskoj.   40. Sud tako prihvaća da se stambeno zbrinjavanje potrebitih osoba u imovini koju su   ostavile osobe koje su napustile Hrvatsku tijekom rata može smatrati legitimnim interesom   PRESUDA BRAJOVIĆ-BRATANOVIĆ PROTIV HRVATSKE   države. Štoviše, sustav koji korisnicima dozvoljava ostati u napuštenoj imovini prije nego što   im se osigura odgovarajuće stambeno zbrinjavanje nije sam po sebi suprotan jamstvima   sadržanim u članku 1. Protokola br. 1., ako daje dovoljna osiguranja za zaštitu vlasničkih   prava podnositeljice zahtjeva (vidi mutatis mutandis predmet Saratlić v. Croatia, (dec.) br.   35670/03, 24. listopada 2006.).   41. Sud bilježi da se korisnik stana podnositeljice zahtjeva nasilno uselio u stan 1992.   godine, prvotno ga na taj način zauzevši bez ikakve pravne osnove. Međutim, njegov je status   ozakonjen u rujnu 1997. godine kada mu je Stambena komisija Konavle dala ovlaštenje za   korištenje stana. Sud bilježi da su stranke suglasne da R., korisnik, nije ni izbjeglica ni   prognanik, nego da je bio u službi kao policajac. U siječnju 2002. godine podnositeljica   zahtjeva tražila je povrat svoga stana, prvo od Stambene komisije koja je R.-u dala ovlaštenje   za korištenje njenoga stana, i drugo tako što je podnijela tužbu Općinskom sudu u Dubrovniku   radi iseljenja R.-a. I dok se Stambena komisije nije oglasila, građanski postupak radi iseljenja   još je u tijeku.   42. Sud nadalje bilježi da je u kolovozu 2002. godine podnositeljica zahtjeva također   zatražila od mjerodavnoga ministarstva da poništi odluku kojom je R. ovlašten koristiti njen   stan. Iako je, istina, u prosincu 2003. godine ministarstvo poništilo navedenu odluku, ono je   isto tako utvrdilo da R. ima pravo na stambeno zbrinjavanje, što je spriječilo podnositeljicu   zahtjeva da joj se vrati stan jer do sada R.-u nije osiguran nikakav alternativni smještaj.   43. I dok Sud prihvaća da se prvotno smještanje osoba potrebitih stambenog zbrinjavanja   u nečiju napuštenu imovinu tijekom rata i za određeno razdoblje može smatrati opravdanim,   teško mu je pronaći opravdanje za korištenje stana podnositeljice zahtjeva kroz tako dugačko   razdoblje, posebice s obzirom na činjenicu da R. nije ni sada niti je ikada bio izbjeglica ili   prognanik. S tim u vezi Sud bilježi da je država, nakon što se rat u Hrvatskoj završio 1995.   godine, imala dovoljno vremena i prilike osigurati R.-u odgovarajuće stambeno zbrinjavanje.   Štoviše, Sud bilježi da je čak i nakon što je podnositeljica zahtjeva tražila povrat svoje   imovine, do sada proteklo više od šest godina i da se nije pokazala neka tako velika potreba   koja bi zahtijevala da R. i dalje koristi stan podnositeljice zahtjeva. Sud stoga nalazi da je   produljena i trajna nemogućnost podnositeljice zahtjeva da joj bude vraćen posjed njenoga   stana njoj nametnula nerazmjeran pojedinačni teret. U takvim okolnostima niti jedno pravno   sredstvo na koje se poziva Vlada nije djelotvorno, jer niti jednome nije cilj povrat posjeda   stana od strane podnositeljice zahtjeva. Sud stoga odbija prigovor Vlade glede toga da   podnositeljica zahtjeva nije iscrpila domaća pravna sredstva i nalazi da su navedena   razmatranja dovoljna da bi omogućila Sudu zaključiti da je došlo do povrede članka 1.   Protokola br. 1. uz Konvenciju.   A. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6., STAVKA 1. KONVENCIJE   44. Podnositeljica zahtjeva prigovara duljini građanskog postupka. Poziva se na članak 6.   stavak 1. Konvencije čiji mjerodavni dio glasi kako slijedi:   “Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi…svatko ima pravo da .. sud u razumnom   roku ispita njegov slučaj.“   45. Vlada je osporila tu tvrdnju.   46. Sud smatra da je razdoblje koje treba uzeti u obzir započelo 11. siječnja 2002. godine   kad je podnositeljica zahtjeva podnijela svoju građansku tužbu Općinskom sudu u   Dubrovniku, tražeći iseljenje R.-a iz njenoga stana. Postupak je još uvijek u tijeku. Stoga je on   dakle do sada trajao oko šest godina i osam mjeseci na dvije razine nadležnosti.   PRESUDA BRAJOVIĆ-BRATANOVIĆ PROTIV HRVATSKE   A. Dopuštenost   47. Vlada tvrdi da podnositeljica zahtjeva nije iscrpila domaća pravna sredstva glede   duljine postupka na temelju Zakona o sudovima i Ustavnog zakona o Ustavnom sudu.   48. Podnositeljica zahtjeva tvrdi da se dva puta žalila Vrhovnome sudu zbog dužine   postupka, ali bezuspješno.   49. Sud ponavlja da je od 20. ožujka 2002. godine u Hrvatskoj uvedeno djelotvorno   pravno sredstvo u odnosu na duljinu građanskog postupka: ustavna tužba Ustavnom sudu   (vidi predmet Slaviček v. Croatia, (dec.), no. 20862/02, ECHR 2002-VII). Štoviše, od 1.   siječnja 2006. godine Zakonom o sudovima otvoreni su dodatni putovi za prigovore zbog   duljine postupka koji je u tijeku, na temelju kojega prigovor koji se odnosi na duljinu   postupka treba uložiti sudu koji je hijerarhijski nadređen onome pred kojim je postupak u   tijeku. Istovremeno, ustavna tužba ostala je krajnje pribježište na nacionalnoj razini za duljinu   postupka koji je u tijeku.   50. Sud bilježi da se podnositeljica zahtjeva dva puta žalila Vrhovnome sudu   prigovarajući duljini građanskog postupka koji je pokrenula pred domaćim sudovima tražeći   R.-ovo iseljenje. Međutim, Vrhovni sud nije donio nikakvu formalnu odluku o prigovoru   podnositeljice zahtjeva. Umjesto toga, Vrhovni je sud oba puta reagirao pismom naslovljenom   u prvom stupnju na Općinski sud u Dubrovniku, i u drugom na Županijski sud u Dubrovniku,   upućujući ih da ubrzaju postupak. U takvim okolnostima podnositeljica zahtjeva nije bila u   položaju podnijeti ustavnu tužbu protiv odluke Vrhovnoga suda budući nije donesena nikakva   takva odluka, a ustavna tužba ne može se podnijeti protiv pisma (vidi, mutatis mutandis,   predmet Štitić v. Croatia, br. 29660/03, st. 27., 8. studeni 2007.). Stoga Vladin prigovor treba   odbiti.   51. Sud nadalje bilježi da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u članka 35., stavka 3.   Konvencije. Nadalje bilježi da nije nedopušten ni po kojemu drugome osnovu. Stoga treba   utvrditi da je dopušten.   B. Osnovanost   52. Podnositeljica zahtjeva tvrdi da iako je prvostupanjski sud već donio tri presude, njen   predmet još nije pravomoćno okončan.   53. Vlada je odgovorila da je njen predmet složen i da nije hitan. Nadalje tvrde da su   domaći sudovi bili revni u postupanju u ovome predmetu.   54. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupak mora ocijeniti u svjetlu okolnosti   predmeta i pozivom na sljedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnositeljice   zahtjeva i mjerodavnih vlasti kao i važnost onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodi u   pitanje u sporu (vidi, između mnogo drugih pravnih izvora, predmet Frydlender v. France   [GC] , br. 30979/96, stavak 43., ECHR 2000-VII).   55. Sud bilježi da se, iako u postupku o kojemu se radi nije bilo nikakvih bitnih razdoblja   neaktivnosti, te su do sada donesene tri presude o osnovanosti, ne može reći da je postupak   bio u skladu sa zahtjevom razumnoga roka jer je prvostupanjska presuda, kojom je usvojen   tužbeni zahtjev podnositeljice zahtjeva, bila dva puta ukinuta po žalbi, i to oba puta zato što   R.-u nije bio osiguran alternativni smještaj. Sud nadalje bilježi da je postupak još uvijek u   tijeku, i to sada pred žalbenim sudom, i da Vlada nije dokazala da je pronađen alternativni   smještaj za R.-a, što je do sada odgađalo konačno rješenje predmeta podnositeljice zahtjeva.   56. U svjetlu navedenih razmatranja, Sud zaključuje da je došlo do povrede članka 6.,   stavka 1. Konvencije.   PRESUDA BRAJOVIĆ-BRATANOVIĆ PROTIV HRVATSKE   III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   57. Članak 41. Konvencije propisuje:   "Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo   zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,   dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“   A. Šteta   58. Podnositeljica zahtjeva potražuje 35.000 eura (EUR) na ime naknade materijalne i   nematerijalne štete. Tvrdi da nije mogla iznajmljivati svoj stan te da je morala plaćati smještaj   tijekom praznika negdje drugdje, budući da nije mogla odsjedati u svom stanu, koji je   smješten na obali. Isto tako traži vrijednost imovine ostavljene u njenome stanu, a koja je   izgubljena.   59. Vlada tvrdi da je najniža mjesečna najamnina za stan u Cavtatu na istoj lokaciji kao i   stan podnositeljice zahtjeva, veličine 45 kvadratnih metara, bila 1.000 kuna (HRK) i da bi   podnositeljica zahtjeva neizbježno imala neke izdatke za održavanje.   60. Sud smatra da je najprikladniji oblik zadovoljštine u odnosu na povredu članka 1.   Protokola br. 1. podnositeljici zahtjeva osigurati povrat posjeda njenoga stana (vidi, mutatis   mutandis, predmete Reynbakh v. Russia, br. 23405/03, st. 34.-35., 29. rujna 2005. i Lukavica   v. Croatia, br. 39810/04, st. 48., 5. srpnja 2007.). Stoga smatra da Vlada mora osigurati,   odgovarajućim sredstvima, ovrhu odluke Ministarstva od 12. prosinca 2003. godine, u dijelu u   kojem se ona odnosi na povrat stana podnositeljice zahtjeva. Sud isto tako smatra da je   podnositeljica zahtjeva sigurno pretrpjela materijalnu štetu kao rezultat toga što nije imala   kontrolu nad stanom i da mjerodavno razdoblje koje počinje u siječnju 2002. godine, kada je   po prvi puta tražila povrat stana, još nije završilo. Glede gubitka najamnine, Sud prvo bilježi   da je podnositeljica zahtjeva već imala smještaj i stoga je razumno pretpostaviti da bi ona   pokušala iznajmiti stan (vidi naprijed citiran predmet Prodan v. Moldova, st. 72.; predmete   Popov v. Moldova (br. 1) (pravična naknada), br. 74153/01, st. 11., 17. siječnja 2006. i   Radanović v. Croatia, br. 9056/02, st. 63., 21. prosinca 2006.). Nakon što je ispitao tvrdnje   stranaka, Sud uzima iznos naveden u podnesku Vlade kao najniži iznos najamnine za stan iste   veličine i na istoj lokaciji kao stan podnositeljice zahtjeva, kao referentnu točku za procjenu   pretrpljenoga gubitka.   61. U svojoj procjeni Sud uzima u obzir činjenicu da bi podnositeljica zahtjeva neizbježno   doživjela određene odgode u pronalaženju odgovarajućih najmoprimaca, te da bi imala i   određene izdatke za održavanje u vezi sa stanom. Isto bi tako bila i oporezovana (vidi naprijed   citirani predmete Prodan v. Moldova, st. 74. i Popov v. Moldova (br. 1) st. 13.). S obzirom na   naprijed navedeno, i odlučujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositeljici zahtjeva dosuđuje   10.000 EUR na ime materijalne štete. Glede gubitka osobnih stvari podnositeljice zahtjeva u   stanu, Sud ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i navodne materijalne   štete. Stoga odbija taj zahtjev. Sud međutim podnositeljici zahtjeva također dosuđuje 3.000   EUR na ime nematerijalne štete zbog prekomjerne duljine postupka, uz sve poreze koji bi   mogli biti zaračunati na taj iznos.   B. Troškovi i izdaci   62. Podnositeljica zahtjeva potražuje 7.000 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred   domaćim vlastima.   63. Vlada je osporila taj zahtjev.   PRESUDA BRAJOVIĆ-BRATANOVIĆ PROTIV HRVATSKE     64. Prema sudskoj praksi Suda, podnositeljica zahtjeva ima pravo na naknadu svojih   troškova i izdataka samo ukoliko je dokazala da su oni stvarno i nužno nastali i da su bili   razumni s obzirom na količinu. U ovome predmetu, uzevši u obzir informacije koje posjeduje   i naprijed navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi podnositeljici zahtjeva iznos od   5.000 EUR na ime troškova i izdataka u postupku pred domaćim vlastima, uz sve poreze koji   bi mogli biti zaračunati na taj iznos.   C. Zatezna kamata   65. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi   Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.   IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO   1. Pridružuje osnovanosti Vladin prigovor koji se odnosi na iscrpljenje domaćih pravnih   sredstava i odbija ga;   2. utvrđuje da je zahtjev dopušten;   3. presuđuje da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju;   4. presuđuje da je došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije;   5. presuđuje   (a) da tužena država treba osigurati odgovarajućim sredstvima i u roku od tri mjeseca od   dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije,   izvršenje odluke Ministarstva za javne radove, obnovu i graditeljstvo od 12. prosinca   2003. godine;   (b) da tužena država treba podnositeljici zahtjeva u roku od tri mjeseca od dana kad   presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti   sljedeće iznose koji će biti preračunati u domaću valutu tužene države prema tečaju   važećem na dan namirenja:   (i)   10.000 EUR (deset tisuća eura) na ime materijalne štete, uz sav porez koji bi   mogao na taj iznos biti zaračunat podnositeljici zahtjeva;   (ii)   3.000 EUR (tri tisuće eura) na ime nematerijalne štete, uz sav porez koji bi   mogao na taj iznos biti zaračunat podnositeljici zahtjeva;   (iii) 5.000 EUR (pet tisuća eura) na ime troškova i izdataka, uz sav porez koji bi   mogao na taj iznos biti zaračunat podnositeljici zahtjeva;   (c) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni   iznos plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske   središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;   6. odbija ostatak zahtjeva podnositeljice zahtjeva za pravednu naknadu.   Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 9. listopada 2008.   godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.   André Wampach   zamjenik tajnika   Christos ROZAKIS   Predsjednik