9702/04

VIJEĆE EUROPE   EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   PRVI ODJEL   PREDMET GABRIĆ PROTIV HRVATSKE   (Zahtjev br. 9702/04)   PRESUDA   STRASBOURG   5. veljače 2009.   Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.   stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.   PRESUDA GABRIĆ PROTIV HRVATSKE   U predmetu Gabrić protiv Hrvatske,   Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:   Christos Rozakis , predsjednik,   Nina Vajić,   Khanlar Hajiyev,   Dean Spielmann,   Sverre Erik Jebens,   Giorgio Malinverni,   George Nicolaou, suci,   i Søren Nielsen, tajnik Odjela,   nakon vijećanja zatvorenog za javnost 15. siječnja 2009.,   donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:   POSTUPAK   1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 9702/04) protiv   Republike Hrvatske što ga je 9. prosinca 2003. godine hrvatska državljanka gđa Darinka   Gabrić ("podnositeljica zahtjeva") podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu   ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija").   2. Podnositeljicu zahtjeva zastupala je gđa M. Trninić, odvjetnica iz Slavonskog Broda.   Hrvatsku Vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.   3. Dana 14. rujna 2006. godine predsjednik Prvog odjela je odlučio Vladu obavijestiti o   prigovoru koji se odnosi na pravo vlasništva. Također je odlučeno istovremeno ispitati   osnovanost i dopuštenost zahtjeva (članak 29., stavak 3.).   4. Vlada Bosne i Hercegovine, nakon što je obaviještena o svome pravu umiješati se   (članak 36., stavak 1. Konvencije i Pravilo 44., stavak 2 (a) Poslovnika Suda), nije iskoristila   to pravo.   ČINJENICE   I. OKOLNOSTI PREDMETA   5. Podnositeljica zahtjeva, koja je srpskoga porijekla, rođena je 1952. godine i živi u   Pforzheimu (Njemačka).   6. Dana 2. siječnja 2002. godine oko 20:35 sati podnositeljica zahtjeva je u Slavonskom   Brodu na putu za Njemačku prelazila granicu između Bosne i Hercegovine i Hrvatske.   Zaustavili su je hrvatski carinici koji su prvo pretražili njezin automobil i pronašli   neprijavljenu robu skrivenu u prtljažniku automobila. Posebice, na mjestu rezervnoga kotača   carinici su pronašli 61 šteku cigareta raznih marki i 9.5 kilograma kave.   7. Carinici su nakon toga pretražili podnositeljicu zahtjeva i pronašli 30.500 njemačkih   maraka (DEM) koje ona također nije prijavila na temelju članka 74.a., stavka 1. Zakona o   osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata i članka 9., stavka 2.   Zakona o sprečavanju pranja novca (vidi stavke 14. i 15. ove presude). Zaplijenili su 20.000   DEM-a dok su podnositeljici zahtjeva dozvolili da zadrži preostalih 10.500 DEM kao iznos   koji je u grubo odgovarao iznosu od 40.000 hrvatskih kuna (HRK), koji na temelju navedenih   zakona nije trebala prijaviti. U zapisniku sastavljenom na licu mjesta navedeno je da je   podnositeljica zahtjeva obavijestila carinike da je novac dobila putem bankovnog zajma u   Njemačkoj, te da ga je nosila natrag tamo.   PRESUDA GABRIĆ PROTIV HRVATSKE   A. Kazneni postupak pokrenut protiv podnositeljice zahtjeva   8. Dana 3. siječnja 2002. godine Državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu podiglo je   optužnicu protiv podnositeljice zahtjeva pred Općinskim sudom u Slavonskom Brodu zbog   kaznenog djela izbjegavanja carinske kontrole, propisanog člankom 298., stavkom 3.   Kaznenog zakona, optuživši je da nije prijavila 61 šteku cigareta. Dana 4. siječnja 2002.   godine sud je podnositeljicu zahtjeva proglasio krivom kao u optužnici i osudio je na šest   mjeseci zatvora, uvjetno na vrijeme od dvije godine, time da u tome razdoblju ne počini novo   kazneno djelo. Sud je također naložio oduzimanje 61 šteke cigareta kao sigurnosnu mjeru.   Budući se podnositeljica zahtjeva odrekla svog prava na žalbu, presuda je odmah postala   pravomoćna.   B. Prekršajni postupak pokrenut protiv podnositeljice zahtjeva   9. Dana 3. siječnja 2002. godine carinske vlasti pokrenule su prekršajni postupak protiv   podnositeljice zahtjeva pred Deviznim inspektoratom Ministarstva financija („Ministarstvo“).   10. Dana 21. ožujka 2002. godine Ministarstvo je podnositeljicu zahtjeva proglasilo   krivom za prekršaj i izreklo joj kaznu od 6.000 HRK. Ministarstvo je istovremeno izreklo   zaštitnu mjeru kojom je oduzelo 20.000 DEM na temelju članka 99a., stavka 2. Zakona o   osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata. U svojoj je odluci riješilo   kako slijedi:   “U pismenoj obrani okrivljenica je priznala da nije prijavila novac prilikom ulaska u Republiku Hrvatsku   zato što nije znala da je to potrebno učiniti. Navela je da je u svojoj banci u Njemačkoj podigla kredit i   novac je nosila u Jugoslaviju da bi kupila stan. Pošto nije našla povoljan stan odlučila je sačekati još malo   dok ne nađe nešto povoljno….   …Napomenula je da joj nije bilo poznato da je trebala novac prijaviti carini. Moli da joj se oduzeti novac   vrati jer joj je potreban za kupnju stana, a ako ne kupi stan da ga mora vratiti banci.   … Komisija nije mogla prihvatiti obranu okrivljenice da nije znala kako mora devize prijaviti carini   smatrajući da taj razlog ne može biti osnov za njezino oslobađanje od…. odgovornosti …   Kod odmjeravanja visine novčane kazne od osobnih prilika okrivljenice uzeto je u obzir da je razvedena i   majka dvoje djece, a od imovinskih prilika da zarađuje 1.200 EURA mjesečno i da posjeduje gradilište. Kao   olakotnu okolnost Komisija je uzela u obzir priznanje okrivljenice.   Odluka o izricanju zaštitne mjere oduzimanja predmeta prekršaja u iznosu od 20.000 DEM donesena je na   temelju članka 99a. stavak 2. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlata   koji propisuje da se predmeti prekršaja oduzimaju u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske.   Cijeneći pobude i okolnosti pod kojima je prekršaj počinjen, Komisija nije našla da postoje posebno   opravdani razlozi da se zaštitna mjera ne izrekne odnosno da se izrekne zaštitna mjera djelomičnog   oduzimanja predmeta prekršaja, stoga što je priznanje djela jedina olakotna okolnost u ovom slučaju, a ona   sama za sebe (bez drugih posebno olakotnih okolnosti) nije dovoljna za odluku o povratu privremeno   oduzetog novca kao predmeta prekršaja.“   11. Odluka Ministarstva dostavljena je podnositeljici zahtjeva 24. svibnja 2002. godine,   nakon čega se ona protiv iste žalila. Zajedno sa žalbom dostavila je i pismo svoje banke u   Njemačkoj, od 27. svibnja 2002. godine, kojim se potvrđuje da je na temelju ugovora o zajmu   bila primila zajam od 38.334,27 DEM u svrhu kupnje stana u Saveznoj Republici Jugoslaviji.   12. Dana 19. lipnja 2002. godine Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske odbio je   žalbu podnositeljice zahtjeva i potvrdio odluku Ministarstva, potvrđujući obrazloženje dano u   toj odluci. Odluka je dostavljena podnositeljici zahtjeva 2. rujna 2002. godine.   13. Podnositeljica zahtjeva podnijela je tada ustavnu tužbu tvrdeći, inter alia, da je   došlo do povrede njenoga ustavom zaštićenoga prava na vlasništvo. Dana 21. svibnja 2003.   PRESUDA GABRIĆ PROTIV HRVATSKE   godine Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je njenu ustavnu tužbu, ne našavši nikakvu   povredu niti jednoga ustavnoga prava na koje se pozvala, te je svoju odluku dostavio   podnositeljici zahtjeva dana 9. lipnja 2003. godine.   II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO   14. Mjerodavni dio Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i   prometu zlata (“Narodne novine”, br. 91A/93, 36/98, i 32/01), na snazi u mjerodavno vrijeme,   u dijelu koji je mjerodavan glasio je kako slijedi:   Članak 72., stavak 1.   „Strane valute i vrijednosni papiri koji glase na stranu valutu unose se u Republiku Hrvatsku   slobodno.“   Članak 74a., stavak 1.   „Domaće i strane fizičke osobe dužne su prilikom prelaska državne granice prijaviti   ovlaštenom carinskom djelatniku svaki prijenos za sebe ili drugoga gotovine i čekova u domaćoj i   stranoj valuti u vrijednosti što je propisana zakonom kojim se utvrđuje sprječavanje pranja novca."   Članak 97a.   „Novčanom kaznom od najmanje 5.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj domaća i strana   fizička osoba, domaća i strana pravna osoba, predstavnik, odgovorna osoba ili punomoćnik domaće i   strane pravne osobe, obrtnik i trgovac pojedinac te fizička osoba koja samostalnim radom obavlja   djelatnost ako pokuša prenijeti ili prenese preko državne granice bez prijave ovlaštenom carinskom   djelatniku gotovinu i čekove u vrijednosti utvrđenoj prema odredbama članka 74a. ovoga Zakona."   Članak 99a.   „(1) Gotovina i čekovi u domaćoj i stranoj valuti koji se prenose preko državne granice   suprotno članku 74a. ovoga Zakona ovlašteni carinski djelatnik privremeno će uz izdavanje potvrde   oduzeti, kako je to propisano za prekršajni postupak, i uz podnošenje prekršajne prijave bez odgađanja   uplatiti na poseban račun Deviznog inspektorata Ministarstva financija Republike Hrvatske.   (2) Gotovina i čekovi što su predmet prekršaja iz članka 97a. ovoga Zakona oduzet će se   rješenjem o prekršaju u korist proračuna Republike Hrvatske.   (3)…   (4) Iznimno, prekršajno tijelo u posebno opravdanim slučajevima u kojima postoje posebne   olakotne okolnosti može odlučiti da se gotovina i čekovi, što su predmet prekršaja iz stavka 1. i 2.   ovoga članka, ne oduzmu ili da se oduzmu samo djelomično."   15. Članak 9., stavak 1. Zakona o sprečavanju pranja novca ("Narodne novine", br.   69/97, 106/97, 67/01, 114/01), koji je bio na snazi u mjerodavno vrijeme, glasio je kako   slijedi:   „(1) Carinska [uprava]…obvezna je Uredu [za sprečavanje pranja novca] uputiti obavijest o   zakonitom prenošenju ili pokušaju nezakonitog prenošenja preko državne granice gotovine ili   čekova u domaćoj ili stranoj valuti u vrijednosti od 40.000,00 kuna ili većoj najkasnije u roku od   tri dana od trenutka saznanja o prijenosu ili pokušaju nezakonitog prijenosa.“   PRESUDA GABRIĆ PROTIV HRVATSKE   16. Članak 298. Kaznenog zakona ("Narodne novine", br. 110/97, 27/98, 129/00 i   51/01), koji je bio na snazi u mjerodavno vrijeme, glasio je kako slijedi:   Izbjegavanje carinskog nadzora   Članak 298.   „(1) Tko prenese veću količinu robe ili stvar velike vrijednosti preko carinske crte   izbjegavajući mjere carinskog nadzora, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.   (2) Tko organizira grupu ili osobe za počinjenje kaznenog djela iz stavka 1. ovoga članka ili   mrežu preprodavatelja ili posrednika za prodaju necarinjene robe, kaznit će se kaznom zatvora od šest   mjeseci do pet godina.   (3) Kaznom iz stavka 2. ovoga članka kaznit će se tko prenese preko carinske crte   izbjegavajući mjere carinskog nadzora robu čija su proizvodnja ili promet ograničeni ili zabranjeni.   (4) Tko organizira grupu ili osobe za počinjenje kaznenog djela iz stavka 3. ovoga članka,   kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.   (5) Za pokušaj kaznenog djela iz stavka 1. i 3. ovoga članka počinitelj će se kazniti.   (6) Roba koja je predmet kaznenog djela iz stavka 1. ovoga članka oduzet će se.“   PRAVO   I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1. UZ KONVENCIJU   17. Podnositeljica zahtjeva prigovara da je odluka domaćih vlasti u prekršajnom   postupku kojom joj je i izrečena novčana kazna i oduzeto 20.000 DEM zato što nije prijavila   taj iznos na carini prekomjerna te da joj je stoga tom odlukom povrijeđeno pravo vlasništva.   Poziva se na članak 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, koji glasi kako slijedi:   „Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti   svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima   međunarodnoga prava.   Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje   smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje   plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.“   18. Vlada osporava tu tvrdnju.   A. Dopuštenost   19. Sud primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35.,   stavka 3. Konvencije. Nadalje primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga   treba utvrditi da je dopušten.   PRESUDA GABRIĆ PROTIV HRVATSKE   B. Osnovanost   1. Tvrdnje stranaka   (a) Vlada   20. Vlada priznaje da je došlo do miješanja u pravo vlasništva podnositeljice zahtjeva   kad su joj domaće vlasti oduzele 20.000 DEM. Međutim, to miješanje bilo je zakonito i   slijedilo je legitimni cilj. Oduzimanje kao sankcija za prekršaj o kojemu se radi bilo je   propisano člankom 99.a (2) Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i   prometu zlata (vidi stavak 14. ove presude), te je to bila mjera kojoj je cilj bio borba protiv   pranja novca.   21. Vlada je na početku naglasila da je pranje novca osobito opasan oblik kriminala, te   je kao takav prepoznat ne samo na nacionalnoj nego i na međunarodnoj razini. Na primjer,   mnogi međunarodni instrumenti Europske Unije posvećeni su borbi protiv pranja novca.   22. Glede razmjernosti, Vlada je prvo objasnila da se sankcija za prekršaj za koji je   podnositeljica zahtjeva bila proglašena krivom, i koji je uključio povredu propisa protiv   pranja novca, sastojala od dva elementa: (a) izricanje novčane kazne i (b) obvezatno   oduzimanje novca koji je bio predmet prekršaja. Pri ocjeni razmjernosti sankcije, nadležne   domaće vlasti uzele su u obzir oba ova elementa. U slučaju podnositeljice zahtjeva, olakotne   okolnosti uzete su u obzir pri izricanju novčane kazne. Međutim one nisu bile takvog   karaktera da bi, uz to, opravdale i izuzetak od obveze oduzimanja neprijavljene svote novca.   23. Drugo, Vlada tvrdi da su domaća tijela restriktivno ali dosljedno tumačila   mjerodavne odredbe o oduzimanju novca kao sankciju za povrede propisa o zabrani pranja   novca. Po mišljenju Vlade, to je tumačenje bilo u okviru „slobode procjene“ ostavljene   domaćim vlastima. Zbog ove dosljednosti u tumačenju, sankcija izrečena podnositeljici   zahtjeva bila je lišena arbitrarnosti, i stoga ovaj predmet treba razlikovati od predmeta   Baklanov v. Russia (br. 68443/01, 9. lipnja 2005.) u kojemu je Sud osudio nedosljednosti u   tumačenju sličnih odredbi.   24. Treće, Vlada tvrdi da je podnositeljica morala biti svjesna kako prijenos velikog   iznosa novca u gotovini preko granice podliježe određenim zakonskim ograničenjima. Bilo je   stoga razumno od nje očekivati da se raspita o tome prije nego što krene na put. Činjenice   iznesene u domaćem postupku ne upućuju da je njezino navodno neznanje bilo opravdano na   bilo koji način.   25. Četvrto, Vlada ne želi nagađati o stvarnoj namjeni novca oduzetog podnositeljici   zahtjeva, no ipak naglašava, u apstraktnom smislu, da sama činjenica da je novac zakonitog   porijekla ne mora nužno značiti da je bio namijenjen u zakonite svrhe (s tim u vezi navode,   kao primjer, članak 5. Konvencije Vijeća Europe o pranju, traganju, privremenom oduzimanju   i oduzimanju prihoda stečenoga kaznenim djelom i o financiranju terorizma (CETS br. 198),   koji konkretno upućuje na oduzimanje imovine stečene iz legitimnih izvora, a koja se   pomiješala s imovinom koja potječe iz prihoda stečenoga kaznenim djelom). Prema navodima   Vlade, okolnosti ovoga slučaja ukazivale su da je dotični novac bio namijenjen u sumnjive   svrhe. S tim u vezi primjećuju da ukupne okolnosti u kojima je bio počinjen prekršaj nisu bile   olakšavajuće za podnositeljicu zahtjeva: osim što je nosila veliki iznos novca u gotovini,   zatečena je i kako krijumčari veliku količinu kave i cigareta. Budući da članak 99a., stavak 4.   PRESUDA GABRIĆ PROTIV HRVATSKE   Deviznog zakona (vidi stavak 14 ove presude) govori o osobito opravdanim slučajevima i   osobito olakotnim okolnostima, očito je da u slučaju podnositeljice zahtjeva nisu bili   zadovoljeni ovi zahtjevi. To ne znači da tvrdnje podnositeljice zahtjeva nisu bile uzete u   obzir; u danim okolnostima one jednostavno nisu bile dovoljne da bi opravdale primjenu   članka 99a., stavka 4. Deviznog zakona.   26. S obzirom na navedeno, Vlada tvrdi da nije došlo do povrede članka 1. Protokola br.   1. uz Konvenciju u predmetu podnositeljice zahtjeva.   (b) Podnositeljica zahtjeva   27. Podnositeljica zahtjeva ističe da je odmah nakon što su carinici otkrili novac koji je   nosila, obavijestila iste o njegovom porijeklu i svrsi te da je dala izvornike isprava iz svoje   banke u Njemačkoj kao dokaz da je novac bio pribavljen putem stambenog zajma. Nadalje, uz   svoju žalbu Visokom prekršajnom sudu priložila je pismo od svoje banke, u kojemu je banka   potvrdila njene izjave glede porijekla i svrhe novca.   28. Podnositeljica zahtjeva priznaje da nije prijavila novac na carini i prihvaća da joj je s   tog osnova trebala biti izrečena novčana kazna. Međutim, nije bilo nikakvog valjanog razloga   da joj se oduzme cijeli iznos od 20.000 DEM. Ona je razvedena, majka dvoje djece,   polukvalificirana radnica sa skromnim sredstvima i plaćom, zaposlena kao „radnik gost“   (Gastarbeiter) u Njemačkoj na privremenoj osnovi, i nije dobro upućena u pravo. Zbog   profesionalne bolesti od rada u kemijskoj industriji često je bila na bolovanjima, tijekom kojih   je primala mjesečnu naknadu od samo 2.000 DEM. Stoga je oduzeti iznos – s kojim si je   namjeravala kupiti stan u Saveznoj Republici Jugoslaviji gdje bi mogla živjeti nakon što ode u   mirovinu – za nju predstavljao „pravo bogatstvo“.   29. Izricanje mjere oduzimanja bilo je potpuno nepotrebno u svjetlu činjenice da je bilo   očito kako podnositeljica zahtjeva nije počinila prekršaj o kojemu se radi namjerno, nego   samo iz nehaja.   30. Međutim, bez obzira na sva ova razmatranja, domaće su vlasti postupile prema   podnositeljici zahtjeva, te je konačni i kaznile, kako notornog kriminalca i opasnog   krijumčara, što ona objektivno nije. Stoga nisu odredili potrebnu poštenu ravnotežu između   općega interesa zajednice i njenoga prava na vlasništvo.   2. Ocjena suda   31. Sud ponavlja kako članak 1. Protokola br. 1. u biti jamči pravo vlasništva i sastoji se   od tri odvojena pravila. Prvo, izraženo u prvoj rečenici prvoga stavka opće je naravi i   postavlja načelo mirnog uživanja vlasništva. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istoga stavka   pokriva lišavanje vlasništva i podvrgava ga određenim uvjetima. Treće, sadržano u drugome   stavku priznaje da, između ostalog, države ugovornice imaju pravo nadzirati upotrebu   vlasništva u skladu s općim interesom. Drugo i treće pravilo tiču se posebnih slučajeva   miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva, te ih treba tumačiti u svjetlu općeg načela   postavljenog u prvom pravilu" (vidi među ostalim izvorima prava, predmet Draon v. France   [GC], br. 1513/03, stavak 69., 6. listopada 2005.).   32. „Vlasništvo“ o kojemu je riječ u ovome predmetu bio je iznos novca u njemačkim   markama koji je oduzet podnositeljici zahtjeva odlukom upravnih vlasti, a koju su nakon toga   potvrdile sudbene vlasti. Među strankama nije sporno da je to oduzimanje predstavljalo   miješanje u pravo podnositeljice zahtjeva na vlasništvo, i da je članak 1. Protokola br. 1. stoga   primjenjiv. Ostaje za utvrditi je li mjera bila pokrivena prvim ili drugim stavkom toga članka.   PRESUDA GABRIĆ PROTIV HRVATSKE   33. Sud ponavlja svoj dosljedan pristup da mjera oduzimanja, iako uključuje lišenje   vlasništva, ipak predstavlja nadzor nad upotrebom vlasništva u smislu drugoga stavka članka   1. Protokola br. 1. (vidi predmete Riela and Others v. Italy (dec.), br. 52439/99, 4. rujna   2001.; Arcuri i Others v. Italy (dec.), br. 52024/99, ECHR 2001-VII; C.M. v. France (dec.),   br. 28078/95, ECHR 2001-VII; Air Canada v. the United Kingdom, 5. svibnja 1995.,   stavak 34., Series A br. 316-A; i AGOSI v. the United Kingdom, 24. listopada 1986.,   stavak 34., Series A br. 108). Prema tome, Sud smatra da i u ovome predmetu treba slijediti   isti pristup.   34. Sud nadalje bilježi da su stranke isto tako suglasne da je miješanje bilo zakonito,   budući da se oduzimanje temeljilo na člancima 74a., stavku 1. i 99a. Deviznoga zakona,   uzetim zajedno s člankom 9., stavkom 1. Zakon o sprečavanju pranja novca. Nadalje,   nesporno je da je to miješanje težilo ostvariti legitimni cilj u općem interesu, i to sprečavanje   pranja novca. Sud ne vidi nikakav razlog da presudi drugačije.   35. Stoga je jedino pitanje o kojemu Sud treba odlučiti je li postojao razuman odnos   između sredstava koje su vlasti upotrijebile da bi postigle taj cilj i zaštite prava podnositeljice   zahtjeva na mirno uživanje njenoga vlasništva. Sud mora osobito ispitati je li ovim   miješanjem određena poštena ravnoteža između zahtjeva općega interesa javnosti i zahtjeva   zaštite prava podnositeljice zahtjeva na vlasništvo, i je li njoj nametnut nerazmjeran i   prekomjeran teret, s time da osobito treba uzeti u obzir strogost sankcije.   36. Prekršaj za koji je podnositeljica zahtjeva proglašena krivom sastojao se od njenoga   propuštanja prijaviti carinskim vlastima 20.000 DEM u gotovini, koji je nosila. Važno je   primijetiti da čin unošenja strane valute u gotovini u Hrvatsku nije bio nezakonit na temelju   hrvatskog prava, jer je izričito dozvoljen člankom 72., stavkom 1. Deviznog zakona (vidi   stavak 14. ove presude). Ne samo da je bilo zakonito unijeti stranu valutu kao takvu, nego i   iznos koji se mogao zakonito prenijeti, ili, kao u ovome slučaju, fizički nositi preko hrvatske   carinske granice, u načelu nije bio ograničen (vidi stavak 14. ove presude). Zbog ovoga je   elementa ovaj predmet različit od predmeta u kojima se mjera oduzimanja primijenila bilo na   robu čiji je uvoz bio zabranjen (vidi naprijed citirani predmet AGOSI, koji se odnosi na uvoz   zlatnika i Bosphorus Hava Yolları Turizm ve Ticaret Anonim Şirketi v. Ireland [GC],   br. 45036/98, ECHR 2005-VI, koji se odnosi na zabranu jugoslavenskog zrakoplova na koji   se primjenjivao režim sankcija, ili vozila korištena za prijevoz zabranjenih tvari ili   krijumčarenje ljudi (vidi naprijed citirani predmete Air Canada; C.M. v. France (dec.), i   Yildirim v. Italy (dec.), br. 38602/02, ECHR 2003-IV).   37. Nadalje, podnositeljica zahtjeva je u postupku pred Ministarstvom financija   objasnila da je novac pribavila putem bankarskog zajma u Njemačkoj u svrhu kupnje stana u   Saveznoj Republici Jugoslaviji (vidi stavak 10. ove presude). Uz svoju žalbu protiv   prvostupanjske odluke dostavila je dokumentaciju kao dokaz za te svoje činjenične navode   (vidi stavak 11. ove presude). Međutim, čini da se domaće vlasti nisu posebno osvrnule na to   pitanje, budući da su ga izgleda smatrale nevažnim, barem za izricanje mjere oduzimanja. Sud   stoga smatra da zakonito porijeklo oduzete gotovine nije osporeno. S tog osnova razlikuje   ovaj predmet od predmeta u kojima se mjera oduzimanja protezala na imovinu koja je bila   stečena kaznenim djelom (vidi predmet Phillips v. the United Kingdom, br.. 41087/98, st. 9.-   18., ECHR 2001-VII), za koju se smatralo da je bila nezakonito stečena (vidi predmete Riela i   Arcuri, oba naprijed citirana i predmet Raimondo v. Italy, 22. veljače 1994., stavak 29.,   Series A br.. 281-A) ili koju se namjeravalo upotrijebiti u nezakonite svrhe (vidi predmet   Butler v. the United Kingdom (dec.), br. 41661/98, 27. lipnja 2002.).   38. Sud nadalje bilježi da podnositeljica zahtjeva nije evidentirana u kaznenoj evidenciji   i da prije incidenta o kojemu je riječ nije bila osumnjičena ili optužena za bilo koje kazneno   djelo. Istina je, kao što ukazuje Vlada, da su istom prilikom carinici u automobilu   podnositeljice zahtjeva pronašli drugu neprijavljenu robu, osobito 61 šteku cigareta, i da joj je   PRESUDA GABRIĆ PROTIV HRVATSKE   s tog osnova izrečena kaznena osuda. Međutim, za neprijavljivanje šteka cigareta   podnositeljica zahtjeva bila je osuđena za manje teško kazneno djelo izbjegavanja carinske   kontrole propisano stavkom 3. članka 298. Kaznenog zakona, a ne, kao što tvrdi Vlada (vidi   stavak 25. ove presude) za krijumčarenje, kao teži oblik istog kaznenog djela propisanog u   stavcima 2. i 4. toga članka (vidi stavke 8. i 16. ove presude). Još važnije, podnositeljici   zahtjeva nije bila izrečena kaznena osuda pa čak nije bila ni kazneno gonjena za   neprijavljivanje predmetnog novca, jer taj čin nije predstavljao kazneno djelo, nego samo   prekršaj. Stoga nema ničega što bi upućivalo na zaključak da su oduzimanjem iznosa od   20.000 DEM od podnositeljice zahtjeva vlasti nastojale spriječiti neku kriminalnu aktivnost   kao što je pranje novca, trgovina drogom ili izbjegavanje carinskih pristojbi. Novac koji je   ona nosila bio je zakonito pribavljen i bilo je dozvoljeno taj iznos unijeti u Hrvatsku time da   ga je trebalo prijaviti carinskim vlastima. Slijedi da je nezakonito (ali ne i kriminalno)   ponašanje koje joj se može pripisati u odnosu na novac bilo njeno propuštanje prijaviti taj   novac na carini.   39. Sud smatra da miješanje, da bi bilo razmjerno, treba odgovarati ozbiljnosti povrede,   a sankcija težini djela za čije kažnjavanje je predviđena – u ovome predmetu nije poštovana   dužnost prijavljivanja – a ne težini neke pretpostavljene povrede, koja, međutim, nije bila   utvrđena (kao na primjer djelo pranja novca ili izbjegavanja carinskih pristojbi). Mjera   oduzimanja o kojoj se ovdje radi nije bila namijenjena kao materijalna naknada štete – budući   da država nije pretrpjela nikakav gubitak kao rezultat toga što podnositeljica nije prijavila   novac – nego je bila odvraćajuća i punitivna u svojoj svrsi (usporedi predmet Bendenoun v.   France, 24. veljače 1994., stavak 47., Series A br. 284). U ovome je predmetu podnositeljici   zahtjeva već bila izrečena novčana kazna za prekršaj koji se sastojao od neprijavljivanja   novca na carini. Nije bilo uvjerljivo dokazano, niti je Vlada uistinu tvrdila da sama ta sankcija   nije bila dovoljna za postizanje željenoga odvraćajućeg ili punitivnog učinka i sprečavanje   budućih povreda dužnosti prijavljivanja. U takvim je okolnostima, po mišljenju Suda,   oduzimanje cijeloga iznosa novca koji je trebalo prijaviti, kao dodatna sankcija uz novčanu   kaznu, bilo nerazmjerno, jer je podnositeljici zahtjeva nametnulo prekomjeran teret.   40. Stoga je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1.   II. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE   41. Na temelju istih činjenica koje je navela u potporu svojega prigovora na temelju   članka 1. Protokola br. 1., podnositeljica zahtjeva je prigovorila i na temelju članka 6., stavka   1. Konvencije da je naprijed navedeni prekršajni postupak bio nepošten i da domaći sudovi   koji su sudjelovali nisu bili nepristrani, kao i na temelju članka 14., da je protiv nje bila   izvršena diskriminacija na temelju njene nacionalnosti i etničkoga porijekla. Ti članci u   svojim mjerodavnim dijelovima glase kako slijedi:   Članak 6., stavak 1.   “Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom   roku ispita njegov slučaj.“   Članak 14.   „Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo   kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje,   nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.“   PRESUDA GABRIĆ PROTIV HRVATSKE   42. Sud bilježi da podnositeljica zahtjeva u biti prigovara ishodu postupka, koji, osim   ako se radi o nekoj arbitrarnosti, Sud ne može ispitati na temelju članka 6., stavka 1.   Konvencije. U svjetlu svih materijala koji ima u posjedu, Sud smatra da je podnositeljica   zahtjeva mogla u pobijanome postupku iznijeti svoje tvrdnje pred sudovima, koji su se na njih   osvrnuli u odlukama koje su propisno obrazložene i nisu arbitrarne. Štoviše, podnositeljica   zahtjeva nije iznijela nikakve konkretne činjenice ili tvrdnje koje bi mogle navesti na   zaključak da sudovi nisu bili nepristrani ili da je postupak inače bio nepošten, te ne izgleda da   bi se u predmetu pojavilo bilo kakvo pitanje u tom pogledu.   43. Isto tako, čini se da je prigovor podnositeljice zahtjeva na temelju članka 14.   neutemeljen, jer nije dala apsolutno nikakve detalje. Nema nikakvih dokaza koji bi navodili   na zaključak da su se u svojim odlukama koje su donosili domaće vlasti vodile nedopustivim   motivima, kao što je nacionalnost ili etničko porijeklo podnositeljice zahtjeva.   44. Stoga su ovi prigovori nedopušteni na temelju članka 35., stavka 3. kao očito   neosnovani i ih treba odbiti na temelju članka 35., stavka 4. Konvencije.   III.   PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   45. Članak 41. Konvencije propisuje:   "Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo   zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,   dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."   A. Šteta   46. Podnositeljica zahtjeva potražuje 10.000 EUR na ime materijalne štete zajedno s   pripadajućom kamatom po godišnjoj stopi od 8%, koja teče od 2. siječnja 2002. godine,   datuma oduzimanja, do isplate. Objasnila je da iznos od 10.000 EUR odgovara iznosu od   20.000 DEM koji su joj hrvatske vlasti oduzele te da je kamatna stopa jednaka stopi   ugovorenoj u ugovoru o zajmu koji je sklopila 21. studenog 2001. godine u Njemačkoj. Isto   tako potražuje 2.000 EUR na ime nematerijalne štete.   47. Vlada osporava te zahtjeve.   48. Sud nalazi da je glavnica koju podnositeljica potražuje njoj oduzeta što predstavlja   povredu članka 1. Protokola br. 1. Stoga prihvaća zahtjev podnositeljice zahtjeva u odnosu na   materijalnu štetu i s toga joj naslova dosuđuje 10.000 EUR, uz sve poreze koji bi mogli biti   zaračunati na taj iznos.   49. Glede nematerijalne štete, Sud smatra da utvrđenje povrede članka 1. Protokola br.   1. uz Konvenciju samo po sebi predstavlja dovoljnu pravičnu naknadu u ovim okolnostima.   B. Troškovi i izdaci   50. Podnositeljica zahtjeva potražuje i iznos od 6.100 HRK na ime troškova i izdataka   nastalih pred domaćim sudovima i 12.200 HRK na ime onih nastalih pred Sudom.   51. Vlada osporava te zahtjeve.   52. Prema sudskoj praksi Suda, podnositeljica zahtjeva ima pravo na naknadu svojih   troškova i izdataka samo ukoliko je dokazala da su oni stvarno i nužno nastali i da su bili   razumni s obzirom na količinu. U ovome predmetu, uzevši u obzir informacije koje posjeduje   i naprijed navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi podnositeljici zahtjeva iznos od   EUR na ime troškova i izdataka u domaćem postupku, te 1.700 EUR za postupak pred   Sudom.   PRESUDA GABRIĆ PROTIV HRVATSKE     C. Zatezna kamata   53. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi   Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.   IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO   1.   utvrđuje da je prigovor koji se odnosi na pravo na vlasništvo dopušten, a ostatak   zahtjeva nedopušten;   2.   3.   presuđuje da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju:   presuđuje   (a) da tužena država podnositeljici zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad   presuda postane konačna u skladu sa člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti   slijedeće iznose:   (i) 10.000 EUR (deset tisuća eura), uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati   podnositeljici zahtjeva, na ime materijalne štete;   (ii) 1.850 EUR (tisuću osamsto pedeset eura) uz sve poreze koji bi mogli biti   zaračunati podnositeljici zahtjeva, na ime troškova i izdataka;   (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed   navedene iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj   stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri   postotna boda;   4. odbija ostatak zahtjeva podnositeljice zahtjeva za pravednu naknadu.   Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 5. veljače 2009.   godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.   Søren NIELSEN   Tajnik   Christos ROZAKIS   Predsjednik