9951/06

VIJEĆE EUROPE   EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   PRVI ODJEL   PREDMET OREB PROTIV HRVATSKE   (Zahtjev br. 9951/06)   PRESUDA   STRASBOURG   23. listopada 2008.   Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.   § 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.   PRESUDA OREB PROTIV HRVATSKE   U predmetu Oreb protiv Hrvatske,   Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:   Anatoly Kovler, predsjednik,,   Nina Vajić,   Khanlar Hajiyev,   Dean Spielmann,   Sverre Erik Jebens,   Giorgio Malinverni,   George Nicolaou, suci,   i André Wampach, zamjenik tajnika Odjela,   nakon vijećanja zatvorenog za javnost 2. listopada 2008. godine,   donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:   POSTUPAK   1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 9951/06) protiv   Republike Hrvatske kojega su dvojca hrvatskih državljanina, g. Ivan Oreb i g. Željko Oreb   ("podnositelji zahtjeva") podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih   prava i temeljnih sloboda ("Konvencija") dana 8. veljače 2006. godine.   2. Podnositelje zahtjeva je zastupao g. M. Budimir, odvjetnik iz Splita. Hrvatsku Vladu   ("Vlada") je zastupala njena zastupnica gđa Š. Stažnik.   3. Dana 18. rujna 2007. godine predsjednik Prvoga odjela odlučio je Vladu obavijestiti o   zahtjevu. Također je odlučeno istovremeno ispitati osnovanost i dopuštenost zahtjeva (članak   29., stavak 3.).   ČINJENICE   I. OKOLNOSTI PREDMETA   4. Podnositelji zahtjeva su rođeni 1953. i 1962. godine, i žive u mjestu Bromma,   Švedska.   5. Dana 10. travnja 1980. godine podnositelji zahtjeva su podnijeli Općinskom sudu u   Splitu građansku tužbu protiv dvije osobe koje također žive u Švedskoj, radi priznanja   svojega suvlasništva određene nekretnine.   6. Dana 16. travnja 2003. godine podnositelji zahtjeva obratili su se Ustavnom sudu zbog   duljine postupka. Dana 14. veljače 2005. godine Ustavni sud je utvrdio povredu prava   podnositelja zahtjeva na suđenje u razumnome roku i svakome podnositelju zahtjeva dosudio   naknadu u iznosu od 8.600 hrvatskih kuna (HRK). Također je i naložio Općinskome sudu u   Splitu da donese odluku u najkraćem mogućem roku, ne duljem od deset mjeseci od dana   objave odluke u Narodnim novinama. Odluka je objavljena u Narodnim novinama br. 32 dana   9. ožujka 2005. godine.   7. Vlada navodi da je Općinski sud u Splitu nakon odluke Ustavnoga suda zakazao četiri   ročišta, koja su sva odgođena. S tim u vezi tvrde da tuženici žive u Švedskoj i da je bilo   potrebno pozive im slati putem hrvatskoga veleposlanstva u Stockholmu. Pozivi za ročišta   zakazana za 29. kolovoza 2005. godine i 13. siječnja 2006. godine nisu bili dostavljeni   tuženicima, a veleposlanstvo nije poslalo nikakvu obavijest zbog čega je to bilo tako. Glede   poziva u svezi s ročištem zakazanim za 18. rujna 2006. godine veleposlanstvo je obavijestilo   Općinski sud da su se dokumenti vratili poštom nedostavljeni tuženicima. Na kraju,   PRESUDA OREB PROTIV HRVATSKE   veleposlanstvo je obavijestilo Općinski sud da su tuženici odbili primiti pozive za ročište   zakazano za 28. svibnja 2007. godine.   Postupak je još uvijek u tijeku pred Općinskim sudom u Splitu.   II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO   8. Članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 41/2001 od 7.   svibnja 2001.) glasi kako slijedi:   “Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku   odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela (...)".   9. Mjerodavni dio Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne   novine“, br. 49/2002 od 3. svibnja 2002. – „Ustavni zakon o Ustavnom sudu“) glasi kako   slijedi:   Članak 63.   “(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju   kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi kažnjivog djela nije u razumnom roku odlučio sud   ….   (2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu… Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje   akta kojim će taj sud meritorno odlučiti...   (3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni će sud odrediti primjerenu naknadu koja pripada   podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava….Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od   tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.”   PRAVO   I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE   10. Podnositelji zahtjeva prigovaraju da je duljina postupka nespojiva sa zahtjevom   „razumnoga roka“ iz članka 6., stavka 1. Konvencije koji glasi kako slijedi:   “Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom   roku ispita njegov slučaj.“   A. Dopuštenost   11. Vlada tvrdi da je Ustavni sud prihvatio ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva, utvrdio   povredu njihovog ustavnog prava na suđenje u razumnom roku te im dosudio odgovarajuću   naknadu. Stoga je povreda kojoj se prigovara ispravljena pred domaćim vlastima te su   podnositelji izgubili svoj položaj žrtve.   12. Podnositelji zahtjeva odgovaraju da ih se još uvijek može smatrati žrtvama povrede   kojoj su prigovorili.   13. Sud bilježi da je u trenutku kad je donesena odluka Ustavnoga suda postupak bio u   tijeku 7 godina i tri mjeseca na jednoj razini nadležnosti, nakon što je Hrvatska ratificirala   Konvenciju. Pravična naknada koju je dosudio Ustavni sud ne odgovara onome što bi Sud   vjerojatno dosudio na temelju članka 41. Konvencije u odnosu na isto razdoblje, time da se   dužno uzme u obzir činjenica da je predmet bio u tijeku oko sedamnaest godina i sedam   PRESUDA OREB PROTIV HRVATSKE   mjeseci prije ratifikacije. Stoga se u okolnostima predmeta ne može smatrati odgovarajućom   (vidi načela uspostavljena u sudskoj praksi suda u predmetima Cocchiarella v. Italy [GC],   br. 64886/01, st. 65.-107., ECHR 2006…, ili Scordino v. Italy (br. 1) [GC], br. 36813/97, st.   178.-213., ECHR 2006 - ...). U takvim okolnostima, u odnosu na razdoblje koje je pokriveno   utvrđenjima Ustavnoga suda, podnositelji zahtjeva nisu izgubili svoj položaj žrtve u smislu   članka 41. Konvencije.   14. Sud nadalje bilježi da je postupak još uvijek u tijeku i da je stoga pozvan ispitati   ukupnu duljinu postupka.   15. S obzirom na naprijed navedene činjenice, Sud smatra da ovaj prigovor nije očigledno   neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. Konvencije. Isto tako bilježi da nije nedopušten ni po   kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.   B. Osnovanost   16. Vlada tvrdi da se država ne može smatrati odgovornom za odugovlačenja koja su se   dogodila nakon odluke Ustavnoga suda, jer je Općinski sud u Splitu zakazao četiri ročišta   koja su bila odgođena zbog toga što tuženici, koji žive u Švedskoj, nisu primili pozive.   17. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti   predmeta i pozivom na slijedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva   i mjerodavnih vlasti kao i važnost onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u   sporu (vidi, između mnogo drugih pravnih izvora, predmet Frydlender v. France [GC], br.   30979/96, stavak 43., ECHR 2000-VII).   18. Sud smatra da je razdoblje koje treba uzeti u obzir započelo 6. studenog 1997. godine,   dan nakon stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku. Međutim, pri procjeni   razumnosti vremena koje je proteklo nakon toga datuma treba voditi računa o stanju postupka   u tom trenutku. S tim u vezi Sud bilježi da je postupak započeo 10. travnja 1980. godine, kad   su podnositelji zahtjeva podnijeli svoju građansku tužbu. Tako je trajao oko sedamnaest   godina i sedam mjeseci prije ratifikacije.   19. Postupak je još uvijek u tijeku. Tako ukupno postupak u predmetu traje više od   dvadeset osam godina, od kojih više od deset godina nakon ratifikacije Konvencije, na jednoj   razini nadležnosti.   20. Ispitavši sav materijal koji mu je dostavljen, Sud se slaže s Ustavnim sudom da je u   ovome predmetu duljina postupka bila prekomjerna i da nije zadovoljila zahtjev razumnoga   roka.   21. Glede razdoblja nakon donošenja odluke Ustavnoga suda, Sud ne može prihvatiti   Vladine tvrdnje da se odugovlačenja koja su se dogodila ne mogu pripisati državi zato što   tuženici koji žive u Švedskoj nisu primili pozive za četiri ročišta. Sud bilježi da se okolnosti   na koje se poziva Vlada ne mogu pripisati podnositeljima zahtjeva.   22. Glede odbijanja tuženika da prime sudske pozive, Sud smatra da se to ne može   pripisati vlastima. Sud nalazi da činjenica da tuženici žive u inozemstvu može, u načelu,   opravdano pridonijeti poteškoćama u obradi predmeta. Međutim, domaće vlasti trebaju o tom   čimbeniku dužno voditi računa pri upravljanju predmetom. U ovome predmetu Sud bilježi da   je postupak nakon odluke Ustavnoga suda trajao oko tri godine i sedam mjeseci na jednoj   razini nadležnosti i da je još uvijek u tijeku pred istim prvostupanjskim sudom. Po mišljenju   Suda domaći sudovi trebaju voditi postupak o kojemu se radi na način spojiv sa zahtjevom   razumnoga roka i poštivati rok koji je odredio Ustavni sud. S obzirom na okolnosti ovoga   predmeta i ukupnu duljinu postupka, Sud smatra da podnositelji zahtjeva nisu dobili suđenje u   razumnome roku.   23. U svjetlu gornjih razmatranja, Sud zaključuje da je došlo do povrede članka 6. stavka   1.   PRESUDA OREB PROTIV HRVATSKE   II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE   24. Podnositelji zahtjeva također prigovaraju na temelju članka 13. Konvencije, uzetim   zajedno s člankom 6., stavkom 1. Konvencije, da Općinski sud u Splitu nije postupio po   nalogu Ustavnog suda da donese odluku u propisanom roku. Članak 13. glasi kako slijedi:   „Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na   djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe   koje su djelovale u službenom svojstvu.“   25. Vlada osporava tu tvrdnju.   A. Dopuštenost   26. Vlada poziva Sud da odbije ovaj prigovor s osnova što podnositelji zahtjeva nisu   iscrpili domaća pravna sredstva. Tvrde da su podnositelji zahtjeva trebali podnijeti još jednu   ustavnu tužbu, koja bi omogućila Ustavnom sudu da ocijeni značaj propusta Županijskog suda   da postupi po njegovoj odluci.   27. Podnositelji zahtjeva nisu se očitovali o tom pitanju.   28. U tom pogledu Sud upućuje na svoju presudu u predmetu Vaney v. France   (br. 53946/00, st. 53., 30. studeni 2004.) gdje je, u kontekstu članka 6., st. 1. Konvencije   odbio sličan prigovor o neiscrpljivanju koji je uložila Vlada, jer bi njegovim prihvaćanjem   podnositelj zahtjeva bio uhvaćen u začarani krug, gdje bi nedostatak jednog pravnog lijeka   stalno dovodio do nastanka obveze da se koristi drugi. Sud smatra da se ovakvo obrazloženje   jednakom snagom primjenjuje i u kontekstu članka 13. u okolnostima kakve prevladavaju u   ovome predmetu. Stoga prigovor Vlade treba odbiti.   29. Sud nadalje nalazi da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35.   stavka 3. Konvencije. Također nalazi da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga   treba utvrditi da je dopušten.   B. Osnovanost   1. Tvrdnje stranaka   30. Vlada priznaje da je Općinski sud u Splitu prekoračio rok zadan u odluci Ustavnoga   suda. Međutim, smatraju da sam ovaj čimbenik ne bi mogao dovesti do zaključka da ustavna   tužba nije bila djelotvorno pravno sredstvo u predmetu podnositelja zahtjeva.   31. Prvo, tvrde da su, na temelju Zakona o Ustavnom sudu sva državna tijela, uključujući i   sudove, vezana odlukama Ustavnog suda i imaju dužnost provesti ih. U velikoj većini   predmeta sudovi u Hrvatskoj poštovali su naloge Ustavnog suda i donijeli svoje odluke u   dužnome roku. No međutim, moguće sudovi ponekada nisu u potpunosti postupili po tim   nalozima. Iz toga razloga, a kako bi pratili postupanje po svojim odlukama, Ustavni sud je   postavio sustav nadzora, tražeći od svih sudova u Hrvatskoj da dostavljaju izvješća o   pravovremenoj provedbi tih odluka. Posebice, od 1. siječnja 2005. godine svaka odluka   Ustavnog suda kojom se nižem sudu nalaže odlučiti u predmetu u određenome roku, u svojoj   izreci sadrži i nalog predsjedniku toga suda da dostavi informacije do određenoga datuma o   donošenju i dostavi odluke, čije je donošenje bio naložio Ustavni sud.   PRESUDA OREB PROTIV HRVATSKE   32. Drugo, glede okolnosti ovoga predmeta, Vlada ponavlja da je Ustavni sud odlučio u   korist podnositelja zahtjeva, izričito priznavši povredu njihovoga prava na suđenje u   razumnome roku, te im dosudivši naknadu. Štoviše, Općinski sud u Splitu nije mogao   poštivati rok koji je odredio Ustavni sud zato što sudski pozivi nisu mogli biti dostavljeni   tuženicima u postupku, budući žive u Švedskoj, a svi su pokušaji dostave propali.   33. Podnositelji zahtjeva smatraju da sama činjenica da je Općinski sud „ignorirao“   odluku Ustavnog suda dovoljno ukazuje na to da u Hrvatskoj ne postoji djelotvorno pravno   sredstvo u odnosu na duljinu postupka u ovakvim okolnostima.   2. Ocjena Suda   34. Sud ponavlja da članak 13. jamči djelotvorno pravno sredstvo pred nacionalnim   tijelom za navodnu povredu zahtjeva na temelju članka 6. stavka 1. za suđenje u predmetu u   razumnome roku (vidi predmet Kudła v. Poland [GC], br. 30210/96, stavak 156., ECHR   2000-XI). Međutim, „djelotvornost“ „pravnoga sredstva“ u smislu članka 13. ne ovisi o   izvjesnosti povoljnoga ishoda za podnositelja zahtjeva (vidi naprijed citirani predmet Kudła,   stavak 157.).   35. Sud je već prihvatio da ustavna tužba Ustavnome sudu na temelju članka 63. Ustavnog   zakona o Ustavnom sudu predstavlja djelotvorno sredstvo za duljinu postupka koji je još u   tijeku u Hrvatskoj (vidi predmet Slaviček v. Croatia (dec.), no. 20862/02, ECHR 2002-VII). U   ovome je predmetu Ustavni sud prihvatio ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva, utvrdio   povredu njihovoga ustavnoga prava i dosudio im naknadu. Sama činjenica da pravična   naknada dosuđena podnositeljima zahtjeva na domaćoj razini ne odgovara iznosima koje   dosuđuje Sud u usporedivim predmetima ne čini to pravno sredstvo nedjelotvornim (vidi na   primjer naprijed citirani predmet Jakupović, st. 28. i predmet Rišková v. Slovakia,   br. 58174/00, st. 100., 22. kolovoz 2006.).   36. Međutim, Sud smatra da obveza država na temelju članka 13. obuhvaća i dužnost   osigurati da nadležne vlasti izvršavaju pravna sredstva kad su dosuđena, te bilježi kako je već   utvrdio povrede na temelju propuštanja države da poštuje taj zahtjev (vidi predmet Iatridis v.   Greece [GC], br. 31107/96, st. 66., ECHR 1999-II). Za Sud bi bilo nezamislivo da članak 13.   daje pravo na pravno sredstvo, i da ono bude djelotvorno, bez da štiti provedbu dosuđenih   pravnih sredstava. Smatrati suprotno vodilo bi do situacija nespojivih s načelom vladavine   prava koje su se države ugovornice obvezale poštovati kad su ratificirale Konvenciju (vidi, po   analogiji, presudu u predmetu Hornsby v. Greece, od 19. ožujka 1997., Reports of Judgments   and Decisions 1997-II).   37. Presudivši tako, Sud ne isključuje mogućnost da može biti situacija kada odgođena   provedba ili čak i ne-provedba odluka Ustavnog suda može biti opravdana i tako ne dovesti   do povrede članka 13. Konvencije. Međutim, u ovome se predmetu ne mogu prihvatiti tvrdnje   Vlade u odnosu na odugovlačenja u poštivanju odluke Ustavnoga suda (vidi stavak 21. ove   presude), s obzirom na činjenicu da je rok o kojemu se radi do sada prekoračen za više od tri   godine. Stoga se Vladino opravdanje ne može smatrati odlučnim u ovome predmetu. Posebice   je, kao što je već utvrđeno u ovoj presudi (vidi stavak 13. ove presude), naknada dosuđena   podnositeljima zahtjeva bila preniska i stoga nedostatna. Iako je istina da ovaj čimbenik sam   za sebe u pravilu ne čini pravno sredstvo nedjelotvornim Sud nalazi da je u ovome predmetu   to bilo osnaženo propuštanjem nadležnoga suda da pravovremeno izvrši odluku. Pri tome se   razumije da je prestanak povrede koja je u tijeku za Sud važan element prava na djelotvorno   pravno sredstvo (vidi, implicitno, naprijed citirani predmet Cocchiarella, st. 74.).   38. Sud stoga smatra da se u ovome predmetu, u kojemu podnositelji zahtjeva nisu primili   dostatnu naknadu za neurednu duljinu svoga postupka i gdje nadležni sud nije poštivao rok   PRESUDA OREB PROTIV HRVATSKE   koji mu je postavljen, te time do sada nije proveo odluku Ustavnog suda, ne može tvrditi da je   ustavna tužba kojoj su pribjegli podnositelji zahtjeva bila djelotvorno pravno sredstvo za   duljinu toga postupka. Kombinacija ova dva čimbenika u osobitim okolnostima ovoga   predmeta učinila je inače djelotvorno pravno sredstvo nedjelotvornim.   39. Međutim, ovaj zaključak ne dovodi u pitanje djelotvornost pravnoga sredstva kao   takovoga, ili obvezu podnijeti ustavnu tužbu na temelju članka 63. Zakona o Ustavnome sudu,   kako bi se iscrpila domaća pravna sredstva glede prigovora radi duljine postupka koji je još   uvijek u tijeku.   Stoga je u ovome predmetu došlo do povrede članka 13.   III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   40. Članak 41. Konvencije propisuje:   "Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo   zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,   dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."   41. Podnositelji zahtjeva nisu podnijeli zahtjev za pravičnu naknadu ili bilo kakve nastale   troškove i izdatke. Stoga Sud smatra da nije pozvan dosuditi im bilo koji iznos s toga naslova.   IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO   1. utvrđuje da je zahtjev dopušten;   2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;   3. presuđuje da je došlo do povrede članka 13. Konvencije;   Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 23. listopada 2008.   godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.   André Wampach   Tajnik   Anatoly Kovler   Predsjednik